PIŠE: MARIO KLEČAK
Slušam ovih dana, kako se spremaju djecu razveselit' novim školskim programom. Baš kad' promisliš, kako više ništa novije nema, oni smisle najnovije. Kažu, uvode građanski i zdravstveni, za ne rijet', seksualni program. Bože moj, što ti je napredak. Kako smo mi bili nazadni u moje doba. Mi smo se nekad', u tim godinama, igrali. Najčešće žandara i lopova. Sjećam se dobro nekih kurioziteta; niko nije htio bit' lopov. Ali tad' smo bili djeca. Poslije se evoluiralo. Naglo pala popularnost žandarima.
Pamtim i podjelu američke pomoći: marmelada, mlijeko u prahu i čuveni žuti sir iz ratnih rezervi. Nakon rata između Sjevera i Juga. Pa su nas učili pisat' i računat'. Imali smo i Domaćinstvo. I Prirodu i Društvo. A najviše smo voljeli Zoologiju i Botaniku. Mi smo zapravo bili ekolozi, a da to nismo ni znali. Tad' smo rado u kinu gledali crno - bijeloga Tarzana. On je, ko šimija, letio sa jedne Botanike na drugu. I bio je prvi ekolog i zaštitar životinja, i nikada nije dopušt'o da se od slonova uzimaju kosturi. Jer je zn'o, da to slonovima treba, a zn'o je i kako bi njemu bilo da mu neko uzme kostur. Stvarno, samo gledaš - nedužni slon se šćućurio k'o pokisla kokoš, a napada ga horda, do zuba naoružanih lovaca na slonovu kost. Na njegovu kost. Čuči tamo, pokriven prevelikim ušima, bespomoćan i trubi posmrtni marš.
I, slobodno se može rijet', da nije bilo Tarzana, od tega slona, ni kost na kosti ne bi ostala. Očerupali bi ga, baš k'o kokoš. Ali naš junak, koji se istovremeno, goloruk borio u rijeci s krokodilima, precizno je nožem gađ'o razbojničke lovce. A taj je nož nakon zabadanja u mrsku razbojničku guzicu, činio 'Ojojojojo', tj. ponaš'o se k'o zvučni pantarul, iz čega sam puno naučio i o vibracijama. Poslije je došla Đejn, pa se o njemu više nije puno čulo. Obitelj na prvo mjesto. Ali to su bila druga vremena. Tad' se u Europu išlo silom prilika, iz očaja, bježalo se pješke, uglavnom noću kroz šumu. Sutra ćemo tamo ponosno i triumfalno...
Ali, ne možemo u EU s debelom djecom, djecom koja piju, puše, ljube se, a ne uče. Puno ih ima i šećer. I to ne u špagu! Među najdebljima su u svijetu, jer ne jedu povrće. Tate i mame očito djecu više ne obadaju. Tolika nezaposlenost, a opet se nema kad' djecu odgajat'. Zato je resorni ministar donio prijedlog za nove mjere, kako bi djeca naučila zdravo jesti, prat' zube i koristit' zaštitu za
one stvari. To se zove ku(ku)rikulum ili tako nekako. A oni, koji su u prošlom stoljeću pratili školstvo misle, da svi ovi ljudi od nauke, samo trebaju pogledat' programe iz udžbenika medicinskih škola. Tamo je onda i danas je, predmet zdravstveni odgoj u početnim razredima ...Topla voda postoji duže nego politika. A za političare govore, da na greškama nikada nisu ništa naučili, za razliku od naroda, koji je za takvo obrazovanje vazda skupo plać'o školarinu.
A što se informatike, u prvom razredu osmoljetke tiče, ministar je odlučio, da djeca nemaju vremena za gubljenje. Krasno je to, što će djeca već u prvomu razredu učit' informatiku. Trebat' će im, jer su, kažu statističari, svojim nedužnim rođenjem, već zaduženi za oko dvijetisuće eura. Po glavi. A to će trebat' vratit' jednoga dana. I to s kamatama. Ja doduše, s mojim šatrovačkim informatičkim znanjem, ne mogu skapirat', kako se informatici uče mali prvaši, koji, Bog ih blagoslovio onako slatke, ne znaju još ni čitat' ni pisat'.
Ali sigurno ima neka napredna pedagoška metoda, sa raznobojno oslikanim tipkama na tastaturi. A neku su djecu već doma naučili po koje slovo, pa onda to samo trebaju još utvrdit' na engleskom, da mala djeca znadu, da je ENTER (uđi), a ESCAPE (bježi), DELETE će im sve izbrisat', a CTRL ..eto . to ne znam ni ja, a koliki sam.
Tako će djeca od malena shvatit', da im je računalo jedina igračka i prijatelj, dok su mali, a i kad' odrastu, jer im kopanje sigurno više nije nikakva opcija.
A bome ni zanati nisu popularni, jer, kako to ležerno kažu praktični Amerikani, ne popravljaj ono što nije pokvareno, a kad' se pokvari - baci i kupi novo. Moraju bora ti i Kinezi od nečega živit'.
Većinu nas Boninovo asocira na tužne glazbene oproštaje, tihe izraze suosjećanja, trgovine pogrebnim rekvizitima, cvijećem i svijećama. Neke podsjeća i na beznadno suprostavljanje gravitaciji nesretnih skakača. Ili nešto novije a puno ljepše; zavjetovanje na vječnu ljubav, stavljanjem katanaca na žičanoj ogradi. Malo nas zna za skriveno kupalište, koje koriste dubrovački prognanici sa svih, nekad' svima dostupnih, društvenih plaža, a sad' privatne hotelske prčije. Ali nisu ga oni ogradili žicom. Samo su strance, k'o pravi gospari, skladno putokazom uputili na drugu bandu. Ništa osobno, naravno... ali njima je najbolje kupat' se na sigurnim plažama. Da ne bi stradali, onako fini, ali nevješti i slembavi. Ili ćemo pustit', da nam i dalje stradavaju na sekama i utapljaju se? Bome nećemo! Trebaju nam.
Čudno je, da ove vozače smatraju povlaštenima, samo zato jer voze smjerom drugima zabranjenim, brzinom isto drugima zabranjenom, parkiraju na mjestima drugima zabranjenim. Oni pretječu na punoj crti i u okukama, okreću se polukružno, ne pale žmigavce. Oni gaze pješake, druge aute i motore, ali i stupiće pored puta. Nemaju rotirajuća svijetla, a trebali bi ih imat'. Za one, koji još nisu pogodili, ovi vozači naplaćuju takvu vožnju u kešu. Baš je čudno, što ih neki smatraju povlaštenima. E, a onda nije čudno, što moj mali susjed Marko kaže, da će bit' taksista kad' uzraste. Ja ga pitam, koju će školu učit', a on kaže: bome onu za - taksiste.
Naš Premijer je, kažu, u odnosima sa javnošću, sve bliži zagrebačkom gradonačelniku. S obzirom na to, da ga stalno usavršava njegov Prvi dopredsjednik, predviđaju mu i veću pučku slavu od gradskog tribuna. Kad' su ga novinari pitali, što je s ostavkama Vlade, koja nema rezultate, odgovorio je protupitanjem. Želite li ostavku tvrdo ili meko kuhanu? Tema dana potakla je hrvatsku inteligenciju, da dokuči značenje ovega povijesnog odgovora. Inače, ne može se rijet, da političari mrze inteligenciju. Naprotiv, ona im često nedostaje.