Naime, prije utakmice s Brazilom mediji su pisali o desetak tisuća Hrvata koji su 'okupirali' Sao Paulo, grad koji sa širim područjem ima skoro 19 milijuna stanovnika, što je zaista mnoge nasmijalo, većini dalo potvrdu koliko zapravo hrvatski mediji lažu, na utakmici između Hrvatske i Brazila bilo je jedva četiri tisuće hrvatskih navijača koji su, dakako, zdušno bodrili našu reprezentaciju, međutim utopili su se atmosferi koju su priredili Brazilci, iako ni samim Brazilcima nije do pjesme, dobar dio Brazilaca živi na rubu gladi, nisu pretjerano sretni rasipanjem novaca u stadione budući da je Brazil i prije SP-a imao solidne stadione na kojima je, uz manje korekcije i popravke, bilo moguće organizirati Svjetsko prvenstvo. To je jedan od razloga zašto je sve podređeno jedinom cilju, da Brazil nakon 12 godina, kada je u Japanu i Južnoj Koreji Ronaldov Brazil osvojio peti naslov prvaka svijeta, uzme 'zlatnu nogometnu božicu', iako, naravno, prekrasan pehar pobjednika nije od čistog zlata.
Vratimo se na rub brazilske divljine, naime, vrijeme koje je u Manausu može se usporediti s osjećajem čovjeka koji čitavo popodne radi na njivi dok je vani 35 stupnjeva iznad nule, iznimno je teško za disati, očekuje se vlaga u zraku i do 90 posto, iako će neki reći da je riječ o pretjerivanju te da će vlaga u zraku biti 'samo' osamdeset posto, biti astmatičar u Manausu zapravo je isto kao biti puran dva dana prije Badnjaka. ili radnik na Mjesecu, zaštićen neudobnim lunarnim odijelom. Gotovo je nemoguće disati onima koji su kao astmatičari iz Europe poželjeli upoznati 'čari' Manausa.
Hrvati su Manaus upoznali kroz stripove o legendarnom, nažalost, imaginarnom, Mister Nou, gotovo da se ništa ovdje, na obalama Amazone, nije promijenilo od pedesetih godina prošlog stoljeća kada je Mister No krstario brazilskim nebom u svom trošnom, no, nesalomljivom, pajperu. Grupice hrvatskih navijača koje se mogu vidjeti u Manausu su zapravo prava atrakcija za Brazilce u ovom, zabačenom, kutu Brazila, iako uoči SP-a Brazilci nisu, za razliku od većine ostalih, bili impresionirani 'kockicama', odnosno, kvadratićima, dresovi naše reprezentacije podsjećali su ih na stolnjak, ipak, puno se toga promijenilo.Međutim, ne zavaravajmo se da smo posebni, naime, na isti način Brazilci se ponašaju i prema svim ostalim navijačima, kako li tek luduju za Nizozemcima, Talijanima? To je ludilo, u pravom smislu te riječi.
Fotografije koje dolaze iz Manausa u Hrvatsku zapravo su vjerodostojne kao i one fotografije s bazena na kojem su 'golišavo opuštanje' imali hrvatski nogometaši predvođeni Lovrenom i Ćorlukom, naime, brazilska sirotinja poprilično je veselo dočekala hrvatske navijače, međutim, jesu li imali izbora? Uglavnom su ljudi željeli osjetiti dašak 'bogate Europe', ne shvaćajući da su zapravo Hrvati istog kova bokci. Jednako bi Brazilci dočekali Engleze, Francuze, Mađare, Slovence..., sve one koji im mogu ispričati priču o boljem životu, makar i o životu koji se odvija ma desetak tisuća kilometara daleko od njihovih potleušica, kao što su ih i dočekali kada su Manausu igrali Engleska i Italija ( 1-2 ).
U slučaju Hrvata doista bi se radilo o iluziji. Hrvatska priča je zapravo klasična epska tragedija, a tragedije sve manje zanimaju ljude.