Neki od njih su na rubu egzistencije, najavljuju se i prosvjedi, traži se intervencija države, pa se, evo, intervencija i dobila. Pa sad opet nisu svi zadovoljni, dapače, čini se da sad nitko nije sasvim zadovoljan, pa opet slušamo disonantne tonove, prijetnje, viku i galamu.
Atmosfera je – ako vas slučajno itko “sa strane” upita da jednom riječju opišete atmosferu u Hrvatskoj prouzročenu povećanjem franka – katastrofična. Da, baš katastrofična. Sadašnjost bi mnogi najradije prespavali, a u budućnosti ih je strah probuditi se.
No, je li sve tako crno? Nije! Vjerujte nam na riječ, stvarno nije. Ima, naime, i onih kojima je povećanje tečaja franka doslovno preko noći donijelo osmijeh na lice – što je za ovu priču, iako nikad viška veselih ljudi, manje bitno – ali i dobru svotu novca. Ni prstom mrdnuli nisu, a na njihove račune sletjela je lova. Velika lova. Kao da je s neba pala.
Riječ je, naravno, o našim sugrađanima, rijetkim sretnicima, koji su (za)radili u Švicarskoj, pa sad ili primaju mirovinu u “švicarcima” ili u toj istoj valuti – Bog je blagoslovio – imaju ušteđevinu. Ili, što uopće nije isključeno, dapače, sa zadovoljstvom baštine obje pošteno zaslužene varijante.
Utjecaj noći na devizni konto
U Rastovcu smo, selu u općini Zagvozd. Mjesto je smješteno uz samog “Svetog Iliju”, krozbiokovski tunel nazvan po svecu miljeniku mnogih Imoćana, ali nije to što ga čini posebnim. U Rastovcu, znade to svatko, nema kuće iz koje bar jedno čeljade nije otišlo na rad u inozemstvo. I to ne bilo kakvo inozemstvo, nego ravno u Švicarsku. Domovinu dobrih krava, još boljega sira i njegova veličanstva franka.
Jesmo novinari, ali ne pretjerujemo: u zaseocima Dedići, Varkaši i Stanići stvarno nema kuće a da netko nije bio – ili je još uvijek – na radu u Davosu, Ženevi, Zürichu, St. Gallenu i drugim gradovima. Da reporter zatraži, do zadnje table bi Rastovčani tamošnja mjesta nabrojili. A kako i neće kad Švicarsku poznaju bolje nego Hrvatsku. Nema ga koji barem jednom nije bio u toj zemlji, što na rađi, što kod koga svoga. Da mu nađe štogod rađe.
Na žalost, a njima, čini se, na radost, mnogi su i ostali “gore”. Ponajprije djeca i unuci onih prvih koji su sredinom prošloga stoljeća poželjeli osjetiti kako je to živjeti u državi u kojoj su red, rad i disciplina na posebnoj cijeni.
U kišom naškropljenom selu susrećemo tri umirovljenika. Sva trojica su – što smo vam rekli! – većinu radnoga vijeka proveli u Švicarskoj.
Ivan Varkaš (61),
Stipe Dedić (68) i
Mirko Dedić (87) spremni su za razgovor.
Tema, dakako, franak i sve što se oko njega događa. Smiju se sva trojica. Ivan razvukao usta od uha do uha, pa govori, komentira, ne možeš ni zraka od njega uhvatiti, a kamoli koju riječ prozboriti. Vidi se da puca od sreće, a Stipe i Mirko bi mu najradije sekundirali. Je, smiju se i oni, ali nekako tiše, kao kad ti je muka pa nećeš da priznaš.
– A dašta ću se nego smijat! – počinje Ivan.
– Priko noći mi se poveća devizni konto. Ja san bio pametan pa ostavio penziju u Švicarskoj da se obračunava u francin. Tamo su mi i dica, pa mi je otić gori ko otić priko tunela u Makarsku – govori nam Ivan, pa vadi franke što su mu ostali po džepovima da fotografija bude bolja.
– Nu, vidi koliko sad ovo vridi! Ako ovako nastavi rast, bojin se da će franak doć i do deset kuna – gušta Ivan, vraga se boji.
– Ajde, neće valjda – vrti glavom Stipe, koji svoju “švicarsku” mirovinu prima u eurima.
– Nisan ja tako tio primat, nego su mi Švicarci, kad san dobio rješenje o penziji, odma pribacili franak u euro. I, eto, izgubio san. I još gubin, šta ću. Ali, fala Bogu, nisan ni gladan ni žedan, samo da zdravlje bude u redu, pa ću ja lako – tješi se Stipe, pa okreće na one kojima je još gore.
– Jadni oni ljudi s kreditima, ko će to vratit... – zamišljeno će.
Ali, čim se priča vratila u Švicarsku, vratilo mu se i raspoloženje.
– Đavliji je to narod. Tamo ti je sve ka po špagu, a leže, brate, na zlatu. Da si s nekin najgori neprijatelj, taj će ti prvi prijavit policiji da ti je neko taka ogradu. Red, rad i disciplina, ja ti kažen, svaka kuća je policajac. Ma, mogu šta oće – učeno će Stipe.
Svašta se dogodi dok spavaš
– Ima Stipe pravo, reda i discipline tamo ima koliko oćete – dodaje i stari Mirko Dedić, koji također, takve je bio sreće, švicarsku penziju prima u eurima.
– Tako to kod njih iđe. Ako ste se odjavili i gori ne plaćate porez, odma se oni ograde i pribace van penziju u euro. Ja san stariji, pa i ne gledan na ovo sve baš toliko tragično, ali slažen se sa Stipon oko toga da ljudima koji imaju kredite vezane za franak nije sad lako – objašnjava Mirko.
A Ivan pozira s francima i smije li se smije.
– Zašto se ne bi smija, ja njima plaćan porez i sve šta triba. Uredna je to zemlja, bogata, dignit će ga oni još više, vidit ćeš. Dica su mi gori, dva sina, ali srce mi je u Rastovcu, pa san malo ovde, malo tamo. U invalidskoj san penziji, dobra je, brate, nema šta. A tu su i životna osiguranja. Moga san i ja kazat da ću se odjavit, pa bi i mene opatrnulo po džepu. Ali, ja san ostavio gori konto i sad mi lipo idu franci. A šta ti je skoknit do Švicarske, ko u Zagvozd na piće – nezaustavljiv je Ivan.
– Ma, to je ništa šta govori Ivan, znan ja neke naše koji su i štednju ostavili u švicarcima. Brate, priko noći su zaradili ko da su pet godina radili u Švicarskoj. To je pravi posa – upućuje nas Stipan Dedić.
– Nego, zapišite vi i ovo – stari Mirko hoće da njegova, kako je i red, bude zadnja:
– Sve je to politika, di se god radi o novcu, tu je i politika, pa eto im tamo, neka ga dižu i spuštaju, neće uzdrmat ovaj narod.
E, ali Ivan Varkaš ne pušta. Ipak je on ovdje taj koji mirovinu prima u francima.
– Piši, kume, tako ti je u životu. Neko se smije, neko plače, nekome dobro, nekome nije. Šta ja tu mogu. Razumi druge, raduj se svome i tako ti je to. Ja ti nisan sada na tečaju zaradio silne novce, ali znan neke naše koji su priko noći, dok su spavali, zaradili 10, 15, pa i 50 tisuća eura. S blagoslovon in bilo – zadnja je Ivanova.