INTERVJU Dubrovkinja Roza Zanini Mozara živi svoju londonsku priču /FOTO/

Imaš 21 godinu i trenutno živiš u Londonu. Kako i kada je počela tvoja londonska priča?

Moglo bi se reći da je moja londonska priča počela već prošle godine kada sam prvi put posjetila ovaj grad, ali moje preseljenje ovdje je započelo u trenutku kada mi je s University of the Arts London ovog ljeta javljeno da sam primljena na njihov Study Abroad program koji traje tri mjeseca.

Život u Dubrovniku se u dosta stvari razlikuje od života u Zagrebu i Londonu. Za sva tri grada si na određen način vezana, što oni za tebe predstavljaju?

Dubrovnik je moj rodni grad, tu mi je obitelj i najbolji prijatelji, ali koliko god ga voljela, tu ne vidim mjesta za mene, usavršavanja sebe i svog rada, kao ni prilike za veći uspjeh.
U Zagrebu isto tako imam puno prijatelja, tu ću se i vratiti dok ne završim preddiplomski studij, ali namjeravam diplomirati, živjeti i raditi negdje drugo, sada ću reći da je to London, ali nikad ne znate gdje vas život može odvesti.

Kad se rodila ljubav prema fotografiji? Kako je ti doživljavaš?

Završila sam Slikarstvo u Umjetničkoj školi Luke Sorkočevića, i negdje u trećem razredu, možda i prije, sam se počela baviti fotografijom. Profesor Davor Lucianović mi je pomogao da na neki način uklopim fotografiju u obavezan rad u školi i tako sam nastavila svakodnevno fotografirati i istraživati. Fotografiju ne doživljavam samo kao uspomenu, zamrznuti trenutak u koji se na neki način uvijek možemo vratiti, već više kao vlastitu interpretaciju neke misli ili nekog značenja, poput poezije, samo što su riječi svjetlost i subjekt.

Imaš li uzore u svom radu?

Uzor su mi prvenstveno talentirani ljudi oko sebe, s toliko strasti i volje za radom, svakodnevno kreirajući prekrasne radove vrijedne divljenja. Naravno, uzor su mi i veliki poznati umjetnici i modni fotografi kao što su to Elina Brotherus, Tim Walker, Matthew Brandt, Steven Meisel, Arvida Bystrom, Philip-Lorca diCorcia, Eleanor Hardwick...mogla bi do sutra!

Koliko su selfiji utjecali na fotografiju? Kako ti gledaš na taj nazovimo ga fenomen?

Mislim da selfiji nisu puno utjecali na fotografiju, barem u mom slučaju ne. Vjerujem da postoji razlika između umjetnosti i samo zabilježavanja nekog trenutka. Moji prijatelji znaju da ja često slikam selfije, ali ne smatram to umjetnosti, više nekom vrstom zabave. Osim kad su u pitanju autoportreti sa nekim konceptom i značenjem, ne samo da ljudi vide kako danas izgledam.

Što nakon Londona, gdje se vidiš u budućnosti?

Kao što sam već rekla, nikad ne znate gdje vas život može odvesti, tko zna gdje ću biti. Jedino što znam je da namjeravam nastaviti raditi ono što volim, u čemu uživam i što me čini sretnom.

Što bi poručila mladim ljudima koji se također žele baviti fotografijom?

Svim ljudima koji se žele baviti nečim, što god to bilo, i biti uspješni u tome, poručujem da slijede svoje snove. Uvijek postoje neke prepreke u životu preko kojih se mora preći, ali ako nešto dovoljno želiš i trudiš se da u tome uspiješ, to ćeš i ostvariti!