U razgovoru za Dubrovački dnevnik, Jakšić se osvrnuo na svoju karijeru, s posebnim naglaskom na poslijeratno razdoblje, atentat koji je preživio 2000. godine, ali i na stanje pravosuđa kako u Dubrovniku pa tako i u Hrvatskoj.
PRAVOSUĐE JE U STRAŠNOM PROBLEMU
Nalazimo se u vašoj kancelariji. Radite i dalje, nalazite motive...
- Volim ovaj posao. Radim ga cijeli život. Imam 44 godine staža, još uvijek radim, ali ogroman je problem u sporosti pravosuđa. Kad mi stranka dođe znam joj reći da slučaj možemo pokrenuti, ali da to nećemo doživjeti niti ona niti ja.
Je li to baš tako oko pravosuđa sporo i neučinkovito kako se već konsenzusno smatra. Meni se doima da tu neki drugi državni organi traže opravdanja u svojim postupcima.
- Iz mojeg iskustva mogu reći da je pravosuđe u jednom strašnom problemu. Problem je to neučinkovitosti, sporosti. To se pokušava promijeniti, ali i mnoge promjene idu u favor neradu u pravosuđu.
Percepcija je i da je korumpirano.
- Tako je i po stranim i domaćim istraživanjima. Osobno nikad nisam naišao na pokušaj stranke na takvo nešto. Ali, da jesam onda bih takvu osobu istjerao iz kancelarije. Dakle, nemam takva iskustva.
KAD JE PRAVDA PRESPORA ONDA NIJE PRAVDA
Pa, sve te reforme toliko su neučinkovite?
- Svaka nova reforma po mom iskustvu usporava to pravosuđe. Sad imamo činjenicu da traju godinama postupci koji su kad sam ja počeo raditi posao prije 40 godina trajali puno kraće. Stalno se uvode inovacije, evo sad imamo video link između svih sudova, međutim to se u praksi ne primjenjuje. Evo, u Ministarstvu pravosuđa predsjednice i predsjednici županijskih sudova imali su sastanak o implementaciji video linka, ali su ga održali u Zagrebu u Ministarstvu, a ne video linkom. Možete zamisliti koliki je to trošak. Nije se tom reformom ništa postiglo.
Sve što pričate o hrvatskom pravosuđu može se primijeniti i na dubrovačko?
- Strašno, strašno je sporo. Kad sam otvorio kancelariju prije četrdesetak, od kad predaš tužbu sudu, pa dok se to riješi prvostupanjski, drugostupanjski, pa čak i revizijski - trajalo je nešto više od godinu dana. Danas je to nezamislivo bez sedam-osam godina. To je besmisleno i gubi svaku svrhu. Pravda jest dostižna, ali spora. Ali kad je prespora, nije pravda.
Miješa li se politika u priču?
- Iz nekih predmeta bih mogao zaključiti da se miješa. Neću reći politika, ali neke interesne skupine. Ali, teško je tu dati konačan sud, ja sam subjektivan i zastupam svoju stranku.
Jasno, to i jest osnovna potka tog poziva.
- Advokat sam, odvjetnik. Moj je posao da zastupam interes svoje stranke. Ako govorimo o kaznenom pravu, moja je dužnost da branim stranku. Ne branim kriminal, zastupam interes pojedinca, osobe. Svatko mora imati pravnu zaštitu. I najgori zločinac. Advokat je jedini uz svog klijenta da mu pruži pravnu zaštitu. Advokat se ne poistovjećuje s klijentom nego brani čovjeka. I u najgorem zločinu ima stvari koje su odiozne za braniti, ali izabrao sam tu profesiju. Branio sam i pedofiliju, profesionalnost mora nadvladati nad mojim osjećajima.
NEĆEMO VALJDA U PRAVOSUĐU GLEDATI TKO JE ŠTO PO NACIONALNOSTI
Ustvari, htio sam da se dodirnemo te osnovne potke ustvari kako bi zašli u 1990.-e kad ste postali prepoznatljivi po branjenju upravo dubrovačkih Srba.
- Njima je tada to bilo najpotrebnije. Pazite, prije početka ratnih sukoba ovdje su ljudi u nekim firmama pozivani da potpišu izjavu o lojalnosti državi, hrvatskom narodu ili kako se to onda zvalo. I to samo zbog svojih krvnih zrnaca. Nisu to radili samo manjinci, nego i žene udate za Srbe ili muslimane kad je došao hrvatsko-muslimanski poziv. Bilo je masu otkaza ljudima. Obratio bih se sindikatu u masu slučajeva, ali u to doba Sindikat je potpuno promašio svoju ulogu i nije se zauzimao za te ljude.
Kao da je svaki akter društva djelovao po nekoj svojoj matrici, tada toj tako reći čisto nacionalnoj.
- Bio sam na skupu za ljudska prava gdje sam referirao svoje slučajeve. Pored mene je sjedio jedan od predsjednika sindikata. Izlagao sam svoje slučajeve, a on mi je rekao da mu se čini da su to sve bili Srbi?! Pa to su bili ljudi, građani ove države. Nećemo valjda u pravosuđu gledati tko je što po nacionalnosti. A bilo je i kolega koji su odbijali zastupati tada one koji su smatrani nepoćudnima.
SRBIMA POSTAVLJANE BOMBE, DOBIVALI OTKAZE, MALTRETIRANI
Kakvi su bili ti slučajevi?
- Radilo se o prisilnim iseljenjima iz stanova, postavljanja bombi pod kuće, poslovne prostore, dodjele državljanstva. Ljude se maltretiralo. Bilo je postupaka pred vojnim sudom da su neprijatelji države, užasne su to bile kvalifikacije. Na kraju krajeva, presude su pokazale da su bili nevini. Samo je to trajalo godinama, neki su bili po zatvorima, teško je to bilo vrijeme. A bio je i jedan neshvatljiv slučaj u mojoj praksi.
Koji?
- Došla je mlada kolegica da je zaposlim kao pripravnicu, bilo je to 1990.-ih godina. Netko me zazvao na telefon još oko nje, kao da je diplomirala i kako ne može naći posao. Obavio sam s njom fini razgovor, rekao joj da može doći ako hoće raditi, objasnio joj osnovna pravila advokatske kancelarije, prije svega da su svi ljudi jednaki. Postavila mi je pitanje je li to znači da će zastupati Srbe. Rekao sam da neće valjda pitati ljude što su po nacionalnosti. To ne dolazi u obzir, to nije niti bitno. Nije se više javila.
Unatoč tome što joj je posao trebao pa je išla i na preporuku i telefonske pozive.
- A ne znam. Možda je našla bolji posao? Jednostavno, onaj tko tako razmišlja ne treba se baviti ovim poslom. Postoji kodeks onoga što se radi. Evo, 1980.-ih sam branio čovjeka koji je napisao da su SUP i Gestapo jedno te isto. To je raspačavao po kućama. Meni je došlo da ga branim po službenoj dužnosti. Nisam imao iskustva, bio sam mlad advokat, pitao sam pokojnog oca što s tim. Nisam imao iskustva. On mi je rekao da imam dvije opcije. Ili pošteno braniti čovjeka ili da ne budem advokat.
Kako je to prošlo na sudu?
- Obranio sam ga. Na način da sam kao dokaz priložio sve udžbenike povijesti u cijeloj Jugoslaviji, od Makedonije do Slovenije gdje piše što je Gestapo, a priložio sam im i dokumentaciju da je policija pretukla mog klijenta. I rekao sam da je to isto. Jer policija ga je tukla što je činio i Gestapo. To je bila konsternacija na sudu, htjeli su optužnicu podignuti protiv mene. Ipak je onda nešto bilo liberalnije pa nisam optužen.
Više pročitajte
ovdje.