Njemu je, naime, potvrđena kazna od godinu dana zatvora i godine uvjetne slobode zato što je svojoj teško oboljeloj 23-godišnjoj kćeri u listopadu 2012. godine oduzeo život smrtonosnim koktelom tableta i rezanjem žila na rukama. Učinio je to i sebi, no preživio je.
’Ubojstvo iz milosrđa’
Eutanazija (riječ je grčkog porijekla i znači “laka smrt”), zvana “ubojstvo iz milosrđa”, namjerno usmrćivanje osobe koja više ne može trpjeti bol i ne može se nadati nikakvom poboljšanju svoga stanja, u hrvatskom je Kaznenom zakonu definirano kao “kazneno djelo usmrćenja na zahtjev”. Počinio ga je “tko je drugoga usmrtio na njegov izričit i ozbiljan zahtjev iz suosjećanja zbog njegovog teškog zdravstvenog stanja“, a za to je djelo predviđena kazna zatvora do tri godine.
Tužiteljstvo je Gregurićev čin - u skladu sa zakonom koji ne poznaje eutanaziju, te u skladu s činjenicom da njegova kći koja je tri godine bila u komi nije izričito zahtijevala usmrćenje - okarakteriziralo kao ubojstvo, no javnost se, iako ne unisono, solidarizirala s nesretnim ocem koji je, uza sve, u međuvremenu obolio od raka i ne želi se liječiti.
Rasprave o eutanaziji otvaraju mnoga važna pitanja – u kakvom stanju, s kakvom kvalitetom života i razinom svijesti mora biti čovjek nad kojim bi se obavila eutanazija; tko je taj tko može odlučiti o nečijoj smrti ako, zbog stanja u kojemu je, ne može odlučiti sam čovjek koji trpi; je li život neprikosnovena vrijednost koju treba pod svaku cijenu sačuvati, ili život osobe koja ne poznaje nego stravičnu patnju i ne može se nadati poboljšanju stanja nema smisla? Gdje su granice boli, trpljenja i tko ih može odrediti?
Pitanja je još puno, no dok bioetičke rasprave teku, život traje i nosi svoje priče.
Najveći svjedoci fizičke i mentalne patnje svakako su ljudi najbliži bolesnicima, pritom poznavatelji parametara po kojima se određuje težina nečijeg zdravstvenog stanja – liječnici i medicinske sestre.
Splitski primjeri
Medicinska sestra iz Splita, danas umirovljenica, ispričala nam je da se u svojoj dugogodišnjoj praksi, koja je uključivala i patronažu, nekoliko puta našla u situaciji da je ljudi mole da ih ubije. Radi njih i njihovih obitelji, te delikatnosti teme u čiji meritum – da ili ne ubojstvu iz milosrđa – ne želi ulaziti, htjela je ostati anonimna.
– Nije tako rijetko da medicinske sestre, u službama gdje se sreću s teško oboljelima, dožive da pacijent koji trpi užasne bolove od njih zatraži skraćivanje muka. Uglavnom se radi o ljudima kojima je bolest posve razorila organizam. Sjećam se pacijenta s karcinomom pluća i metastazama na koštanom tkivu, što je strahovito bolno. “Ubij me danas, molim te”, rekao mi je pri punoj svijesti, dobro znajući što traži, pozivajući se na samilost i suosjećanje.
Jedna je splitska obitelj, kako se priča u krugovima poznanika, svome neizlječivo bolesnom članu koji je zbog neurološke degeneracije trpio strašne bolove, na njegov zahtjev prije pola godine omogućila odlazak u Švicarsku, gdje je potražio kraj svojim mukama. Oboljela osoba je o tome počela govoriti i odlazak u Švicarsku najavljivati kad joj se stanje počelo pogoršavati. Švicarska, naime, i onima koji nisu njezini državljani omogućuje “asistirano samoubojstvo” (no aktivna eutanazija, primjerice davanje smrtonosnih injekcija, u toj zemlji nije legalna).
Uz stručnu pomoć život je sebi u Švicarskoj, prema podacima ovoga ljeta objavljenima u Journal of Medical Ethics, u 2009. godini oduzelo 86 stranaca, a tri godine kasnije taj je broj narastao na 172. Dvije trećine njih došlo je iz Njemačke i Velike Britanije, no sveukupno ih je bilo iz više od trideset zemalja. Najčešći razlozi traženja asistiranog samoubojstva su upravo neurološka stanja (na primjer Parkinsonova bolest, paraliza itd.).