Priče o pravima radnika u državi koja ima preko 350 tisuća nezaposlenih teško da mogu dospjeti u javnost. Među hrvatske radnike uvuklo se pravilo - šuti i radi, a da je voda zaista došla do grla svjedoči ispovijest taksista zaposlenog u već poznatom Cammeu. Tvrtci, koja je na zao glas došla upravo zbog robovlasničkog odnosa prema ljudima, koji u strahu za vlastitu egzistenciju nemaju hrabrosti otvoreno progovoriti o njihovom teškom životu. Ogorčeni vozač koji se obratio našem portalu kaže da više naprosto ne može. Kući ima suprugu i malo dijete, i svjestan je da mora raditi kako bi im osigurao ono najpotrebnije, ali to što radi naziva modernim robovlasništvom na koje državne institucije ne reagiraju. Vozači Taxi Camea voze po dvanaest sati na dan, šest dana u tjednu i time kaže naš sugovornik ugrožavaju sigurnost u prometu. "Ponekad sam toliko umoran da zamolim svoje suvozače da mi dopuste otvoriti prozor u automobilu, jer u suprotnom bi klonuo", kaže nesretni vozač. Svi oni koji pokušaju nešto promijeniti budu izvrijeđani, naziva ih se lijenima i napominje da ima mnogo nezaposlenih koji mogu doći na njihovo radno mjesto. Prva smjena traje od šest ujutro do šest navečer, a druga pak starta od šest navečer do šest ujutro, nastavlja naš sugovornik te dodaje da imaju pravo na slobodan dan. A to pak znači da ako im je primjerice slobodan dan nedjelja u subotu dođu na drugu smjenu u šest navečer, voze do nedjelje u šest ujutro, te potom na posao dolaze sutradan u šest ujutro. Već ponedjeljkom u zoru sjedaju za volan. Uz rigorozan radni tempo tu je i civilna kontrola koja se uglavnom među vozačima raspituje o radnim uvjetima. "Bilo je situacija kada bi se neki od kolega suvozaču požalio na uvjete rada. E takav bi odmah odletio sa posla. Na poslu nas postrojavaju, svako malo drže nam predavanja. Nakon dvanaest sati vožnje još moramo razdužiti vozilo. Ma ne trebamo mi ništa previše, mi bi da nas se samo malo zaštiti", s gorčinom u glasu svjedoči ovaj mladi vozač. Kod kuće je rijetko, svoju djevojčicu ne stigne vidjeti, a supruga je ta koja ga ohrabruje.
Nakon već spomenutog postrojavanja i urlanja nekoga od mladih poslovođa, i prije nego li su nešto pogriješili slijedi cjelodnevni teror. "Nitko, ali baš nitko ne dobiva onoliku plaću kolika je u ugovoru. Nadređeni uvijek nađu neki razlog da nam je spuste, a radimo ponekad i po 14 sati. Nema odmora, prate nas u civilnim autima. Provjeravaju je li netko od nas zadrijemao. Kažnjavaju nas ako imamo neki civilni odjevni predmet na sebi. Kontroliraju imamo li mobitele, sve se to snima kako bi nam se skinule plaće. Nemamo pravo na odmor ni stajanje te čekanje poziva dispečera, moramo se voziti po gradu hvatati klijente. Svako jutro na postrojavanju pretražuju nas nekim uređajem kako bi kod nas pronašli privatne mobitele", zaključuje ovaj tužni i obespravljeni radnik.