Događaji se u Hrvatskoj smjenjuju kao u kakvom političkom trileru. Građani su pasivni promatrači, koji vrlo teško mogu pozorno ispratiti situaciju. Jasno nam je, dakako, da je stanje gotovo pa izvanredno, ali prosječan promatrač, građanin obuzet svojim problemima, više ne zna tko je što potpisivao, tko je za što odgovoran, što Ivan Mravak zna ili ne zna, u što je umočen Mladen Barišić, koje su to 42 afere koje spominje Damir Polančec, tko će sve i kako nadrljati. Sa naslovnih stranica gotovo svakodnevno u nas zuri bivši premijer Ivo Sanader, kojega njegova dojučerašnja stranka kazneno progoni, itd. Na sva ova pitanja svakodnevno se traže odgovori i već smo se svi zajedno u nedjela političkih struktura zapleli. Da bi sve ovo razmrsili potrebno je cijelu ovu situaciju pogledati s distance.
PIŠE: Ivan Sršen/Glas Grada
Za početak valja reći da država počiva na tri stupa: zakonodavnom (Sabor) pravosudnom i izvršnom. Događaji koje sam naveo u uvodu jasno govore da su sva tri stupa države vrlo klimava, s tim da je Sabor još u najboljem stanju. Ali ostavimo se mi teorije, pa se spustimo skalin niže. Mogli bi, recimo, početi od vojske. U ovom segmentu Hrvatska stoji vrlo loše, čemu smo se u bliskoj prošlosti u niz navrata imali priliku osvjedočiti. Pad dvaju vojnih zrakoplova, čime je hrvatsko zrakoplovstvo prepolovljeno u sekundi. Pogledajmo sad školstvo: prije par godina u Hrvatskoj je uvedena takozvana Bolonja, a više o neuspjehu iste reći će vam svaki student ili sveučilišni profesor kojeg pitate. Sveučilišne dvorane pune su kao šipak, profesori su potplaćeni i u vrlo iznimnim slučajevima uživaju dobre uvjete za odgoj novih generacija. Sve je još i podnošljivo dok ostajemo kod naših najvećih sveučilišta, ali pogledate li stanje veleučilišta...
O stanju u kojem se nalaze snage reda i mira države najbolje će pak reći činjenica da je još uvijek predugačak niz neriješenih ubojstava koja su se proteklih godina događala na asfaltu najvećih hrvatskih gradova. Nikad nisu otkriveni niti kažnjeni ubojice desetaka grupnih ili sitnih kriminalnih igrača, a slutim da će isto završiti i istraga o naručiteljima ubojstva Ive Pukanića. Pogledamo li na drugu stranu, na granice države, naći ćemo carinsku službu u raspadu, a njihovog dojučerašnjeg šefa u zatvoru. O javnim poduzećima riječi ne treba trošiti, svima je jasno da su u godinama iza nas ista bila poprišta lupeštine svake vrste. Bacimo li oko na zdravstvo ugledat ćemo isto rasulo - nepregledne redove u bolnicama, gubitke izražene u stotinama milijuna kuna, nezadovoljstvo pacijenata zdravstvenim uslugama.
Administrativni državni aparat nije u ništa boljem stanju. Naprotiv, tamo su uhljebljeni deseci tisuća (nepotrebnih) kadrova, što se nije odrazilo na birokratsku efikasnost. Ukratko - gdje god se okrenemo vidimo državu u raspadu.
Kad pogledamo oke sebe, naći ćemo permanentni kaos i improvizaciju svake vrste. Potrebno se, stoga, fokusirati na promjene i početi popravljati "Lijepu našu". Građani su nezadovoljni svekolikim stanjem u državi.
Uzroci nezadovoljstva građana su višestruki. Dok se političari brinu uglavnom samo za sebe i svoje fotelje, narodu je standard sve lošiji. Iz dana u dan bogati postaju sve bogatiji, a siromašni sve siromašniji. Društvene skupine, među kojima prednjače akademici i intelektualci, previše su tihi. Ta „tišina“ mogla bi se nazvati „politikom nezamjeranja nikome.“ Branitelji opravdano traže svoju pravdu, ali neopravdano šute o svojim internim nepravdama, a to je u prvom redu odnos broja stvarnih branitelja i broj lažnih branitelja (padobranaca).
Teška gospodarska situacija zahtijeva preraspodjelu, kako neopravdano stečenih bogatstava, tako i ublažavanje siromaštva. Previše ljudi ostaje bez posla i još je uvijek prevelik broj umirovljenika (koji broj su stvorili politički kleptomani) koji su socijalno ugroženi. Zato takvo stanje nameće potrebu preispitivanja mnogih povlaštenih prava i povlastica neutemeljenih na sadašnjim, materijalnim mogućnostima gospodarstva.
Dosadašnja politika brojnih iznimaka i privilegija bez pokrića opterećuje plaće, traži povećanje stopa doprinosa i poreza, a sve to opet moraju direktno ili indirektno plaćati oni koji rade i stvaraju, a to su veliki i mali gospodarstvenici, radnici, seljaci, obrtnici i poduzetnici.
Takozvana politička elita za sebe je stvorila blagostanje (visoke plaće i mirovine), a naroda se sjeti od izbora do izbora. Socijalna ugroženost većine građana i nedosljednost politike stvaraju nove i nove nepravde.
Politička mudrost upozorava na obvezu da se donose dobri i pravedni zakoni, jasni i provedivi, koji imaju materijalnu podlogu u proračunu ili drugim izvorima, a ne da se događaju slučajevi zakonom uvedenih, ali zasada neostvarivih ili djelomice ostvarivih prava. Ili što je još gore: podjelu društva na povlaštene i nepovlaštene kategorije građana, što je dovelo do nejednakosti građana pred zakonom. Naravno da takva stanja čine građane nezadovoljnima jer su izgubili povjerenje u regularnost državnog funkcioniranja.