IVAN SRŠEN: Današnjem radniku gore je nego srednjovjekovnom kmetu

Kod donošenja zakona zaboravlja se da pravo koje se ne ostvaruje ili čije se ostvarenje predugo odgađa, nije uopće pravo, već samo puka politička parola.

Piše: Ivan Sršen, dipl. pravnik za Glas Grada

Osnovni pojavni oblici socijalne ugroženosti su smanjenje kupovne moći građana, povećanje troškova života, ne primanje plaće za obavljeni rad, pad zdravstvenog standarda, zaostajanje mirovine za plaćama, strah od gubitka zaposlenja, nezaposlenost i štrajkovi. Sve te pojave uzrokuju strah od neizvjesnosti, strah od starosti i umirovljenja. Takva strahovanja i nesigurnosti uvijek se na neki način obznanjuju, pa ne mogu ostati neprimijećena. Ipak, previše se kasnilo, jer se najprije kritiziralo opasnosti globalne krize, a onda odgađalo poduzimati protumjere.

Takve pojave ugroženosti objašnjavale su se najprije kao da su to samo pojedinačni slučajevi, a ne opća pojava. Ta pogreška izazivala je drugu pogrešku , koja se očituje tako da se umjesto rješavanja stvarnih uzroka skretalo pozornost na sporedne stvari. Tako se unosilo zablude, pa se navodilo nesigurne dokaze rasta standarda, kao što su, npr. lijepi automobili na ulicama ili da se građani snalaze u radu na crno. Sve su to bile istine, ali ne i dovoljno bitne. Zato se, umjesto gospodarskih mjera koje otvaraju mogućnost novih radnih mjesta i novih pogona, nudila lažna nada da će sve biti riješeno kad kriza izgubi zamah, jer će tada biti i novca.

No pitanje novca je veoma sporno, budući da za neke skupine novca još uvijek ima, a za neke nema. Takva dvostrukost opet ostavlja sumnju da se novac namjenski troši. Naime, kod donošenja zakona zaboravlja se da pravo koje se ne ostvaruje ili čije se ostvarenje predugo odgađa, nije uopće pravo, već samo puka politička parola. Tako se polako ali sigurno stvaralo nepovjerenje u državne institucije.

Zato, socijalna politika, koja se sve više svodi na socijalnu skrb, ne može rješavati sve te brojne probleme. Probleme se može privremeno ublažavati milostinjama kakve su bile već zaboravljeni vladini dodaci za mirovine, i to od 100 kn na niske mirovine, ili kao što je „dubrovački dodatak“ od 200 kn.

Taj prvi „vladin“ dodatak od 100 kn je bio ukinut, ali je bio i obračunat u kasnija povećanja mirovina, tako da oni koji su imali male mirovine, morali su to neizravno vraćati, dok su korisnici  viših mirovina dobivali zaostatke pripadajućih povećanja. Stvorene su nove nepravde, a socijalna ugroženost nije smanjenja. Što se tiče posebnoga „dubrovačkog dodatka“ na mirovine, koji se dava kao „milost“ i korisnicima mirovina do 1800 kn u Dubrovniku, može se uza sve pohvalno ustvrditi da u sebi nosi i klicu razdora, odnosno nezadovoljstva korisnika mirovina u drugim manjim i siromašnim gradovima  i općinama, čiji građani nisu plaćali prirez, iz kojeg bi se i njima davala takva milostinja. Isto vrijedi i za niz drugih sitnih povlastica, kao što su besplatan prijevoz, oslobađanja od određenih participacija ili pretplata.

Takva polovična rješenja, zapravo, ruše dostojanstvo građana, jer ih srozavaju na potrebu dobivanja nečije milostinje. Naime, sva ta davanja i povlastice vodila su u jedan opći nered i birokratizaciju, jer su tjerala ljude na prikupljanja raznih dokumenata i potvrda, kojima se dokazuju vlastiti ponižavajući siromaški, umirovljenički, starosni ili obiteljski status. Sada zbog nestašice novca, odnosno gospodarske krize, ta prava treba preispitivati, ukidati ili smanjivati.

Ako zaposlenici, koji duže vremena, pa čak i mjesecima ne dobivaju plaću, moraju dolaziti na posao, raditi a ne primati plaću i zbog toga nemaju pravo štrajkati, a imaju obvezu plaćati prijevoz, stanarinu, komunalije, TV i telefon, i uz to moraju kupovati hranu za sebe i obitelj, također su socijalno ugroženi. Mnogi od njih su u lošijem položaju nego kmetovi u srednjem vijeku, koji su morali raditi na zemlji za svojega feudalnog gospodara i davati mu veliki dio prihoda. Današnji radnik koji radi i ne prima plaću, ili prima minimalnu plaću, u težem je položaju nego srednjovjekovni kmet. Formalno je slobodan i može otići, ali nema kamo. Zbog nade da će jednog dana možda primiti plaću, vezan je uz poslodavca.

Mnogima se čak, uz otpremnine, nude sporazumni otkazi. No posljedica takvog sporazumnog otkaza jest neostvarivanje prava na novčanu naknadu kod Zavoda za zapošljavanje. Nude se razne izjave za potpisivanje, umjesto da se u skladu sa zakonskim propisima o radu, izrade i provode programi zbrinjavanja viška zaposlenika. Plaši se ljude da će zbog nepotpisivanja izjava kojima potvrđuju sporazumni prestanak radnog odnosa i slično pretrpjeti štete. Ne upozorava ih se na njihova druga prava, odnosno opasnosti da će im se buduća mirovinska osnovica bitno smanjivati zbog smanjenih plaća.

Te pojave postaju mnogo učestalije, ne samo kod poduzetnika, već i kod javnih ustanova, banaka i drugih poslodavaca. Opasnosti se kriju i u činjenici što su često neke izjave već unaprijed potpisane. Najnovija smanjivanja plaća i to kod nekada uglednih i jakih poduzeća, sada u vlasništvu privatnih poslodavaca, najčešće stranaca, dovode radnike u situaciju da žure u mirovine, jer nekima standardno niske mirovine postaju povoljnije nego posljednje plaće. Takvo stanje potvrđuje da je pojačana socijalna ugroženost, a dostojanstvo rada i plaća srozani su na dno.

Imajući sve to u vidu, vjerujem da će vladajuća Kukuriku koalicija objaviti rat svim nepravdama u hrvatskom društvu i svom narodu vratiti sigurnost i dostojanstvo.