IVAN SRŠEN: Hoće li Kukuriku koalicija dati prednost osobi nad kapitalom?

Na mirovinski sustav Hrvatska troši nešto više od 10 posto svojega BDP-a, a taj će problem iz godine u godinu, iz proračuna u proračun, biti samo veći.

Piše za Glas Grada: Ivan Sršen, dipl.pravnik

Nakon prošlih parlamentarnih izbora vladajuća Kukuriku koalicija povlaštena je, jer bi kvalitetno izrađena socijalna politika mogla doista napraviti malu društvenu revoluciju. Umjesto jadikovanja nad postojećim stanjem trebali bi prepoznati šansu baš u činjenici što se socijalna politika u Hrvatskoj od razdoblja osamostaljenja razvijala nesustavno, sporadično i bez strateškog usmjerenja od strane države, a više stihijski ili pod pritiskom različitih lobija. Rezultat toga? Ne treba ići dalje od mirovinskog sustava, koji je u dubokoj krizi, jer u pitanje je došla njegova održivost.

Na vlastitoj koži to osjećaju tisuće umirovljenika, koji od mirovine jednostavno ne mogu preživjeti. Na mirovinski sustav Hrvatska troši nešto više od 10 posto  svojega BDP-a, a taj će problem iz godine u godinu, iz proračuna u proračun biti samo veći. Ako se ne dogodi potpuna reforma, nova vlast nije ozbiljna, u prvom redu, stoga što ne bi smjela neriješenim zadržati problem nepovoljnoga omjera broja umirovljenika i broja zaposlenika, koji se iz dana u dan pogoršava zbog stagnacije ili pada zaposlenosti.

Za veliki broj sadašnjih umirovljenika isključivo je odgovorna bivša vlast na čelu s Jadrankom Kosor. Hrvatski građani zacijelo žele vidjeti da uplaćeni doprinosi na plaćama zaposlenika ne budu "kratki" za financiranja mirovine današnjim umirovljenicima, ili kako doskočiti tome da se država ne zadužuje zato što raste proračunska potpora financiranju mirovina, ili što napraviti da se mirovine prestanu financirati iz općih poreza, koji bi trebali ići u druge namjene? Slični problemi postoje i u drugim europskim zemljama, koje su također prisiljene ulaziti u mirovinske reforme. Pritom ih vode sljedeća načela: održivost, solidarnost, pravednost i primjerenost. Neka vladajući već sada ponude rješenje. No sustavno i objektivno, a da ne uključuju dnevnopolitičku "pedagogiju", koja uglavnom populistički daje neodrživost zbog kolapsa u gospodarstvu s neodrživim dugoročnim privilegijama pojedinim interesnim skupinama (čitaj: povlaštene mirovine).

Bivša premijerka Jadranka Kosor daleko je veću koncentraciju pozornosti usmjerila reformi zdravstvenoga sustava (zanimljivo, uz koji se povezuju različiti lobiji poput farmaceutskoga), na koji danas u Hrvatskoj odlazi oko 6 posto BDP-a. Iako su se određene reforme u zdravstvenom sustavu pokazale uspješnima, dojam je da se o brojnim pitanjima nije strateški promišljalo. Primjerice, pitanje broja liječnika po pojedinim područjima specijalizacije, koji ne samo da je već danas nedovoljan, već se neki pribojavaju da će s ulaskom u Europsku uniju "trbuhom za kruhom" doći i do "odljeva" liječničkog kadra.

Prosječna mirovina ispod granice siromaštva

Oni koji su socijalnu politiku svodili tek na brigu za "najugroženije članove društva" također nemaju previše prostora za neozbiljnost, jer sustav socijalne skrbi koji u Hrvatskoj ublažava "poteškoće i patnje" socijalno ugrožene populacije i sam pati od brojnih nedostataka. Sustavu socijalne skrbi potrebna su ulaganja i novi, motivirani ljudi. Određeni procesi decentralizacije u načelu imaju dobra teoretska utemeljenja i namjere. Međutim, decentralizacija ovlasti i odgovornosti bez paralelne fiskalne decentralizacije (povećanja udjela u porezima i drugim prihodima jedinica lokalne samouprave) stvorit će više problema nego što će ponuditi kvalitetnih rješenja.

Značajno je i pitanje izrazito niskih naknada za pojedine korisnike, primjerice stalne socijalne pomoći. Iako sva istraživanja govore da je socijalna pomoć najbolje usmjerena naknada za najsiromašniju populaciju, njezin iznos od 500 kuna mjesečno nedostatan je, pogotovo ako se zna da je granica siromaštva prema državnim statističkim podacima u Hrvatskoj 2200 kuna mjesečno. Tim iznosom siromašni ne mogu zadovoljiti niti najosnovnije egzistencijalne potrebe, a o odlasku u kino, kazalište, kupnji novina mogu samo sanjati. U Sloveniji primjerice socijalna pomoć iznosi oko 38 posto granice siromaštva. Kad bi se Hrvatska vodila tim modelom, socijalna bi pomoć narasla na 850 kuna. Ali o čemu pričam kada prosječna mirovina iznosi mjesečno 2154 kn!?

U međuprostoru mjera ekonomske i socijalne politike pripada i tržište rada. Stoga se od Kukuriku koalicije očekuju ozbiljne vizije sprječavanja rasta nezaposlenosti, snižavanje visoke stope nezaposlenosti mladih osoba i zaustavljanje snažnoga rasta nesigurnih oblika zaposlenosti (rad na određeno vrijeme, povremeni rad, rad sa skraćenim radnim vremenom, samozapošljavanje).

Ima li Kukuriku koalicija snage za suočavanje s poslodavcima, koji potičući "nesigurne oblike nezaposlenosti" stvaraju preduvjete da radnike lakše otpuštaju ili, kako oni vole reći, da "lakše manipuliraju radnom snagom". Radnici s takvim ugovorima mahom SU mlade osobe, kojima je onemogućeno ozbiljnije planiranje života, kreditno nisu sposobni, pa ih to sve dodatno koči u osnivanju obitelji. Nadamo se da će Kukuriku koalicija odmah ponuditi ozbiljniji program aktivne politike zapošljavanja od dosadašnjih. Osobito će nas zanimati, svjedoči li Kukuriku koalicija dostojanstvo ljudske osobe, daju li prednost osobi pred kapitalom.