PIŠE: IVAN SRŠEN / GLAS Grada
U nemilih dvadeset godina razvoja ove hrvatske vučje varijante kapitalizma, gledali smo nebrojeno puta kako poduzeća propadaju šutke, a radnici povijenih leđa napuštaju pogone i idu na cestu. Kao po nekom nepisanom pravilu, redalo se to u globalu mirno, kao u nastavcima neke fatalističke drame u kojoj je ne samo nemoguće, nego i nezamislivo bilo kakvo iole sretnije rješenje. Kad bi došao njihov crni dan, radnička klasa stotina demonski upropaštavanih hrvatskih poduzeća obično se umjela dosjetiti samo pisanja žalobnih transparenata o tome kako su im djeca gladna, kako su prevareni i kako se to valjda ipak neće dopustiti. S takvim bi se porukama dan dva izlazilo na sivu ulicu, a onda bi to dosadilo medijima i njihova bi pobuna zamrla i pala k onima drugima u vječni zaborav.
Novo istraživanje o neimaštini u Hrvatskoj donijelo je rezultate da 32 posto Hrvata nema dovoljno za život. Kako se navodi u medijima, novi su hrvatski siromasi obrazovani, u srednjim su godinama i žive u gradu. „Ne možete li si svakog mjeseca priuštiti meso, ribu, grijati stan, kupiti odjeću ili pozvati prijatelje na piće, nalazite se među 72 posto Hrvata koji nemaju za osnovne životne potrebe“, navodi se u istraživanju. Siromašna je trećina stanovništva, a očekuje se da će ta brojka još rasti. Na razini EU-a siromašnije je jedino stanovništvo Bugarske, Rumunjske, Litve i Letonije.
Prema istraživanju magazina „Banka”, u dvije godine broj siromašnih rastao je zbog gubitaka radnih mjesta. No, ostaje pitanje kakve su dalekosežne posljedice te situacije na gospodarstvo: „Promijenila se i struktura siromašnih, tako su sada među siromašnima i radno aktivni, a u većini su muškarci, jer žene, statistički gledano, rade češće u javnom sektoru gdje se broj radnih mjesta nije dramatično mijenjao. Sve je više siromašnih u velikim gradovima, a među onima koji od svojih mjesečnih primanja, nemaju za osnovne potrebe sve je više i mladih, obrazovanih te ekonomski aktivnih osoba. Po statistikama, siromašan je svatko tko svojim primanjima ne može podmirivati osnovne ljudske potrebe.“
U Hrvatskoj za mnoge posla nema.Iako su završili školu, naša mladost odlazi „trbuhom za kruhom“ u Kanadu, Australiju, Njemačku... Kada naša djeca odlaze, i to tako daleko, vjerujte, nije lako. Tako je bilo i u prošlom stoljeću kada su filoksera i ostale nepogode harale Hrvatskom. Žalosno je da se danas događaju takvi slučajevi kao nekad!
Kad se govori o Europskoj uniji, ne može se ne spomenuti Njemačku u kojoj radnici ako ne dobiju plaću za dva mjeseca imaju pravo ne doći na posao i ne prijeti im nikakav otkaz. A od naših se radnika očekuje i traži da rade bez obzira na kašnjenje plaća. Spominje se brojka od 100 tisuća ljudi kojima se događa da rade a ne dobivaju plaću.
Sve je to moderno siromaštvo kojemu se ne vidi kraja. S nepostojećom strategijom Vlade ne vidimo veliku budućnost jer treba raditi brzo i efikasno na otvaranju radnih mjesta i plaćanju radnika da ne bismo ostali među četiri najsiromašnije zemlje Europske unije.
Recesija se ne smanjuje, poskupljenja rastu, siromaštvo puka se povećava. Iako nam povijest - učiteljica života - poručuje kako konflikti između "spretno" obogaćenih skupina i osiromašenog puka mogu eskalirati do nepredvidivih razmjera, u nas se zaštićuje kapitalist - nominalni vlasnik sredstava za proizvodnju kako bi se mogao po zakonu provesti stečaj do čega je poduzeće dovedeno uglavnom njegovom krivicom. I to se događa u državi u čijem je Ustavu utvrđeno da je ta država „jedinstvena i nedjeljiva demokratska i socijalna država.“ A to znači da su dužnosnici na vlasti u takvoj državi obvezni navedene odredbe djelotvorno provoditi u životu njezinih stanovnika. Ako ih ne provode, odgovorni su za njihovo neizvršenje, pogotovo ako takvim neodgovornim ponašanjem ostvaruju sebi profit, a državnom ustroju i narodu nanose neprocjenjivu štetu.
Što misle radnici „Kamenskog“ ili „Jadran-kamena“ o hrvatskoj državi?! Zakon zaobilaze ponajčešće tajkunski obogaćeni moćnici u vrhu vlasti (riba od glave smrdi) osobito ako se tu radi o prekršajima iz radnog odnosa gdje dominiraju neisplaćene zarađene plaće i neuplaćeni doprinosi za mirovinsko i zdravstveno osiguranje čime se najviše oštećuje i eksploatira čovjek-radnik i kasnije umirovljenik.
Mnogi dužnosnici u zadnje vrijeme uzdižu kult rada zalažući se za, redovito isplaćivanje plaća, ali na tome uglavnom ostaju i ništa konkretnije ne poduzimaju osim što povremeno prijete sintagmom o nužnosti poduzimanja „bolnih rezova.“ A tzv. bolne rezove valjalo bi već jednom početi sustavno poduzimati i usmjeravati ih prema onima koji uzrokuju društvene konflikte na svim razinama tako da se prvenstveno razvlaste političke moći uzurpirane zajedno s prigrabljenim bogatstvom u nemoralno provedenoj privatizaciji te mafijaškim i korupcijskim profitima.
Ako znamo uzroke bolesti koju nazivamo recesija, onda smo obvezatni odabrati pravi lijek, a to je maksimalna zaposlenost radnosposobnog stanovništva, kvalitetna proizvodnja traženih proizvoda i njihov uspjeli plasman na odgovarajuća tržišta.