Što je bilo prvo što ste napravili kada ste stigli doma?
Prvo sam pomislio kako je lijepo biti doma. Kako je lijep osjećaj vratiti se u civilizaciju. Nekako mi je još uvijek sve malo drugačije. Tamo sam živio u prašini, 10 tisuća kilometara od doma, na solarnoj struji i nefiltriranoj vodi, punoj pijeska. Prvo što sam učinio kad sam došao doma jest otuširao sam se i to jedno pet puta zaredom.
U prošlom intervjuu rekli ste nam da je u Keniji siromaštvo veće od siromaštva...
Znao sam otprilike što me tamo očekuje. Nisam po prirodi toliko objesan, ali kad vidiš što je tamo ljudima normalno, i kako žive, ne praveći veliku buku oko toga, možemo biti sretni i zahvalni na svemu što imamo. Prvo, oni tamo nemaju ceste. Ono što mi zovemo makadam to nije makadam, nego to su rupe. Kuće su im od blata ili trstike. Mi u Hrvatskoj držimo stoku u boljim uvjetima odnosno štalama nego što oni žive u svojim 'kućama'. Upravo zbog siromaštva ima jako puno kriminala i država uopće nije sigurna.
Unatoč tome svatko jutro budili ste se sretni...
Da, budio sam se sretan jer sam radio s djecom koja su dovedena doslovno s puta, ili iz šume, i koja ne miču osmijeh s lica. Taj osmijeh sigurno nisu imali dok su se borili za svoj život. Dok su bili ostavljeni ili bolesni. Dom je za njih novi početak. Pitaju me često ljudi je li njima slično kao što je nama bilo u ratu, na što ima kažem da, jer smo mi u ratu makar nešto malo imali za jest, dok kod njih to uvijek nije slučaj.
Što najčešće jedu i kako se prehranjuju?
Uglavnom se jede se grah ili riža. Nećete vjerovati i mene je, kad sam došao doma prvo dočekao grah. Mati ga je skuhala u namjeri da pojedem nešto 'toplo na žlicu' ne znajući da je grah skoro jedino što sam tamo jeo. Osim riže i graha, često znaju raditi nešto od masti i ulja te brašna samo da bi zavarali želudac. Meso se rijetko jede. U običnih ljudi, seljaka, uopće ne vidite meso.
Je li vam se bilo teško sporazumijeti?
Oni pričaju solidan engleski, a također naučio sam i ponešto njihovog jezika koji se zove kiswahili. Malo su mi se smijali u početku jer sam svašta 'lupetao' ali naučio sam neke osnove poput pozdrava i kako se predstaviti.
Imaju li ta djeca budućnost?
Svi oni imaju svoje snove. Djeca iz doma koja nisu autistična i koja nemaju zdravstvenih problema imaju snove da će biti piloti, doktori…Oni se svi školuju. Osnovna škola je besplatna, a srednje škole se plaćaju, bez obzira bila ta škola najgora ili najbolja ona se plaća. Oko 300 eura godišnje košta najslabija srednja škola. Taj iznos za njih predstavlja puno novaca, tako da ih dosta nije u mogućnosti pohađati srednju školu, a neki se odluče plaćati na rate. Jedan pijevac ili kokoš koštaju oko 4,5 eura, pa ako obitelj proda više od pedeset komada imaju dovoljno da školuju svoje dijete. Međutim, problem je što prosječna obitelj ima petero, šestero djece.
Ima ih oko 40 milijuna i vidio sam na bilbordima da piše 'Is more than enough' što znači da radi na tome da se smanji broj članova obitelji odnosno da se ne rađa toliko djece. Jer u uvjetima u kojima žive, teško da majka i otac mogu prehraniti petero, šestero djece i onda se dogodi da ih jednostavnu napuste. Mislim da je u zadnje dvije godine njihov broj stanovništva narastao za desete milijuna, znači praktički za dvije Hrvatske.
U Keniji ste dobili i malariju!?
Malarija se dobije preko komaraca. Međutim, oni nemaju navike pranja ruku. Operu ih možda prije jela i to je sve, a stalno nešto diraju, pužu po podu gdje je pijesak. Tako da se bolesti jako često prenose, a ako se selo nalazi malo dalje od zdravstvene ustanove djeca se ne vode na cijepljenje. Zato ih sigurno 20 posto umire i to prije pete godine života. Također, nisu upoznati s upotrebom lijekova. Znači oni od malarije, koja je inače smrtonosna, ne umiru jer su na to razvili imunitet.
Prije puta primio sam injekciju protiv žute groznice i trbušnog tifusa. Kod mene je malarija srećom na vrijeme otkrivena. Išao sam se testirati ne znajući da ju već imam, tako da je na vrijeme uhvaćena i izliječena.
Teško je na kraju sumirati ovakvo jedno životno iskustvo u samo par rečenica, ali sigurno ste izvukli nekakvu lekciju iz ovog životnog putovanja?
Sigurno da je ovo jedno životno iskustvo. Doživio sam, u pravom smislu tih riječi, kako je stvarno malo potrebno da budemo sretni. Oni su sretni s onime što imaju i od toga naprave nabolje što mogu i rijetko kada se žale. Pitali su me kako je u Europi i kako je u Hrvatskoj, zanimalo ih je gdje mi živimo i je li isto kao kod njih. Pokazivao sam im slike Dubrovnika ali teško da oni mogu uopće percipirat grad kao grad jer njihov grad izgleda kao malo veće selo. Ne znaju oni kako je u vlaku, avionu…
Ono što me zaista fasciniralo je kako svi pomažu jedni drugima. Svi su ko' brat i sestra, brinu jedni za druge. Kada sam im dijelio bombone, ako sam slučajno koga preskočio jer ga nisam vidio, odmah dijete koje je dobilo bombon me upozorilo tko nije dobio i koga sam slučajno preskočio, i to me oduševilo. Sve dijele i brinu se jedni o drugima, nema svađa i tučnjava. Također, jako su poslušni. Čim im se kaže da stanu u red, odmah se postroje. Štogod da dobiju sretni su s time i ponosni su što su dobili poklon. Jako zahvalna djeca.
Planirate li se vratiti?
Mislio sam kad prođe sezona, jer radim kao turistički vodič, nešto organizirat. Sad znam gdje idem, i što me očekuje i što je najvažnije sada točno znam što im je najviše potrebno. Oni puno pješače, sigurno imaju pet kilometara do škole, tako da im cipele uvijek trebaju, a potreban im je i školski pribor. Svakako se planiram vratiti.
Prije novog putovanja ovaj Dubrovčanin velikog srca kazao je kako bi bilo lijepo da se napravi mala akcija u kojoj bi se prikupile stare cipele, majice, školski pribor i sve ostalo što bi mališanima u domu olakšalo život...
privatni album
privatni album
privatni album
Ana Pavlović/PortalOko.hr
Ana Pavlović/PortalOko.hr
Ana Pavlović/PortalOko.hr