Iza nas su prve Dubrovačke ljetne igre na kojima ste se, nakon osam godina rada, našli u ulozi ravnateljice. Koji su vam bili onako prvi dojmovi u večeri zatvaranja, nakon koncerta ispred Kneževa dvora i spuštanja barjaka?
Točno sam znala da će mi poteći suze kad čujem glazbu i tako je i bilo. Kad su krenuli glumci s bandijerom i kad je počeo koncert, jedva sam se suzdržala, jer smo bili u izravnom prijenosu. Ali bio je i jedan osjećaj olakšanja jer smo danima strepili hoće li pasti kiša, pogotovo zbog financija jer je taj koncert bio rasprodan, računali smo na taj novac i sad zamislite da ga treba vratiti zbog kiše. A i zbog drugih razloga, ipak su tu došli umjetnici samo radi toga, bila je i dodjela Orlanda, zaista bi bio fijasko da je taj dan, tu večer pala kiša. Pa stalna briga, je li jaka buka… ne možete se nikako opustiti.
Na mjesto ravnateljice došli ste relativno kasno, četiri mjeseca prije otvaranja Ljetnih igara. Jeste li uspjeli stići sve što ste naumili, jesu li vam ispunjena očekivanja?
Za ovu godinu nisam sebi postavila neka velika očekivanja baš zato jer sam postala ravnatelj tek u ožujku. To je bio jedan mahnit period traženja sponzora, načina financiranja, nalaženja novih suradnika koji moraju 'pohvatati' ogromnu količinu posla… Moji ciljevi su bili postići jednu dobru organizacijsku atmosferu jer ipak je 143 programa - bez obzira što je 20 filmskih, ali i oko njih ima puno posla jer čemu onda filmski festivali koji koštaju jako puno – trebalo posložiti na način da u 21:30 sati publika uđe u gledalište i pogleda predstavu ne znajući što se sve moralo odviti iza toga, da ne vide da hostele nisu polijepile brojeve, da ne vide da u gledalištu ima viška ili manjka stolica, da rasvjeta nije dobro postavljena…Zbog toga sam prezadovoljna sobom i ekipom s kojom sam radila. Nije tajna, da nisam znala s kim ću raditi, ne bi ni prihvatila taj posao. Da su me pitali bi li bila ravnatelj neke druge kulturne institucije, rekla bih – Ne hvala, ako ne poznajem ljude s kojima radim, sustav iznutra, na koga se točno mogu osloniti u bilo kojem trenutku.
Jedan od ciljeva vam je bio da se Igre populariziraju među domaćom publikom, je li ispunjen?
To je jedan proces koji se ne može ostvariti jednu sezonu, ali ove godine je načet i sigurna sam da će se i nastavit. Ne kažem da je taj proces bio izgubljen, nikad se nije dogodilo da građani nisu bdjeli nad Igrama, ali neko vrijeme su se malo udaljili, zato smo i htjeli uvesti neki novi program koji je malo popularniji, koji privlači i mlade, i nekoga tko ne voli klasičnu glazbu, tko ne poznaje klasični teatar, da se više šetaju po gradu jer poražavajuća je činjenica da mladi ljudi ne znaju gdje su Peline, Karmen, pod Svetom Marijom… Tako ih je predstava Otac Hrabrost prošetala po gradu, nešto su novo i naučili. Igre su uvijek pripadale gradu, jer ako ne pripadaju gradu ne trebaju ni postojati. Meni se i prije događalo da me ljudi zaustavljaju po putu i daju mi ili negativne komentare ili čestitke. Koliko god vas u tom trenutku nešto zasmeta, takve stvari su ipak vrijedne, jer to je festivalska atmosfera koju mi i želimo – da građani dolaze, komentiraju i gledaju, da im se sviđa i da im se ne sviđa. Naravno da bi voljeli da im se sve sviđa, ali to je nemoguće. Ali smatram da smo i Krešo Dolenčić i ja uspjeli da građani više dišu s ovim gradom. I s Igrama.
Kad smo kod 'Oca hrabrosti', slažete li se s Mani Gotovac da je ta predstava najveći gaf ovogodišnjih Ljetnih igara?
Ja sam uvijek subjektivna. Gospođa Gotovac, koliko god je dugo u Dubrovniku i koliko god živi s Igrama, ipak može biti objektivnija jer nije producent ove kuće kao što sam to ja ili netko tko radi tu. Ne mislim da je predstava bila gaf, ali mislim da je morala biti bolje izrežirana. Malo se rasula ta priča između pet lokacija i mislim da je trebalo možda malo više vremena da se to bolje poveže. Komentari za tu predstavu su potpuno oprečni – od toga da je nekome bilo genijalno, da su htjeli sve lokacije obići, do onih koji su nakon prve lokacije otišli i rekli – To nije to ili – To nije za Igre. Često sam čula da nije loša predstava, ali da nije za Igre. Ja ne mogu davati takve ocjene jer mi nije takvo radno mjesto. Osobno, ja sam uživala na svih pet lokacija koje sam pogledala.
Dio dubrovačke publike bio je jako razočaran premijerom 'Obrana Sokratova', čak se komentiralo da su se osjećali prevarenima jer se glumac nije pojavio na sceni, a svojedobno je i Alen Liverić u razgovoru s novinarima izjavio kako ga je sram šetati gradom zbog te predstave. Jesu li došli takvi komentari do vas i što kažete na to?
Da, to su komentari koje ne možemo izbjeći. Pa i nakon premijere vidite reakciju publike. Kad smo tu večer promatrali publiku, bilo nas je pomalo strah, hoće li poći, bez da nam se pridruže na domjenku. Ali, opet je bilo bolje nego što sam očekivala. Ostala sam iznenađena kad sam vidjela dosta pozitivnih kritika od kritika, ljudi koji se bave teatrom. Čak sam mislila da će kritika reagirati bolje nego publika jer predstava jednostavno nije predstava, to je radio drama, fragmenti snimljenog teksta. Ja sam je pogledala tijekom generalne probe kada je trajala tri sata. Ali bila sam na gornoj taraci i nije mi bilo loše slušati, drukčije je kad niste u skučenom gledalištu. Predstava je dobro postavljena u samog startu. Odabran je redatelj koji zaslužuje biti na Igrama, Alen Liverić zaslužuje biti na Igrama, autorski tim, od scenografa pa nadalje su svjetske face. Ne možemo reći da je pošlo u krivo, ali evo možemo konstatirati da među publikom ipak nije uspjelo.
Od tri ovogodišnje premijere, koja je vama najbolje 'sjela'?
Ustajte djeco. To je bio onako jedan 'skeč', jedan prikaz realnosti, dubrovačke, hrvatske, svjetske. To mi je bio favorit što se tiče premijernog programa. Što se tiče ostalog, Ekvinocijo je Ekvinocijo! Cijelo vrijeme smo se misli kako ga najaviti. Kao repriznu, kao obnovu, kao premijeru… pa smo odlučiti najaviti ga jednostavno kao – Ekvinocijo.
Je li bilo grešaka u ovogodišnjem programu i što planirate dogodine ispraviti, poučeni sadašnjim iskustvom?
Bilo je grešaka u programu u smislu da ga je bilo previše. Nije da to Ljetne igre ne mogu izvesti, nego nema publike koja može sve to popratiti. U Dubrovniku se u vrijeme Dubrovačkih ljetnih igara događa paralelno još mnoštvo koncerata, predstava, plesnih, uličnih zabava i tako dalje. Potrefi se da u jednu večer imate više izvedbi i događanja pa se ne može na svim lokacijama postići onaj učinak koji želimo. Probali smo da filmovi idu cijelu sezonu. Dogodine nećemo, skratit ćemo ih. Krenuli smo s Piscima u Sponzi, jako su dobro prošli, dogodine ih možda neće biti pet nego tri. Nastojat ćemo dogodine ostaviti sve što se publici sviđa. Balet nam je donio prepuno gledalište, do posljednje stolice. Znači, u Dubrovniku fali balet, građani ga nemaju gdje pogledati. Opera se također vratila na Igre i treba, tu joj je mjesto. Jednostavno, nastavit ćemo s onim što lokalna publika voli, ali i turisti. Bez obzira što pada interes za čistu klasiku, moramo je imati – makar i za sto ljudi, jer imamo tu kulturološku zadaću. Ali, probat ćemo je popularizirati.
Dolazi nam rujan, što ćete dalje?
Prvo slijedi tri dana odmora. Ne možemo nažalost svi, tehnika ima još puno posla. U ponedjeljak se već vraćamo na posao, imamo napraviti dvadesetak izvještaja našim financijerima, Gradu Dubrovniku, Ministarstvu kulture, sponzorima... Sada je za mene kao ravnatelja jedan jako stresan period, čak i stresniji nego dok traju Ljetne igre. Jer tada operativa ima najviše posla, a ravnatelj samo nadzire – da ne pođe nešto po krivu, da se ne potroši novaca više nego imamo. Jedno mjesec dana ću se baviti samo financijama, ali već mogu sa sigurnošću tvrditi da ćemo i financijski uspješno završiti. U veljači već predstavljamo program, pa dotad treba nabaviti novce za 2014. godinu, planirati program, imamo visoko postavljene ciljeve…
Koliki je prihod od prodanih ulaznica?
Prihod je otprilike oko milijun i sedamsto tisuća kuna, jer tu uračunavamo i prihod od prodaje suvenira, a oni se još prodaju. Planirala sam nešto manje, tako da sam iznimno zadovoljna što smo postigli plan, još ga i premašili!
/DAJANA BRZICA/
Dajana Brzica