Kad je car Franjo I — 1818. g. — posjetio Dubrovnik, dolazeći kopnom iz pravca Ston — Slano — Orašac — Rijeka Dubrovačka, dojahao je na konju. Jašući na konjima putovali su s njim i brojni članovi njegove pratnje. Kad je godine 1838. saski kralj Fridrik August doputovao parobrodom u Gruž, morao je iz Gruža »pješke u grad«, jer ni u to vrijeme »još nije bilo modernih kočija.
Prema saopćenju Josipa Berse — »prvu lukusznu kočiju doveo je u Dubrovnik biskup Giuriceo«. Bersa također navodi da su se javne kočije pojavile na dubrovačkom području »tek u drugoj polovini vijeka«. Ivan Kukuljević, koji je 1856. doputovao parobrodom u Gruž, prevezao se iz Gruža da grada kočijom, jer su tada već postojale javne kočije za prijevoz na toj relaciji. Kočijaši su, po želji putnika, vršili prijevoz iz Gruža i sa Pila i u drugim pravcima. Gruž i Pile bili su polazna stajališta kočija. S kočijom se od Gruža do grada prevezao i car Franjo Josip I, kad je 1875. posjetio Dubrovnik.
Cijene za vožnju javnim kočijama odobravalo je Općinsko vijeće. Prema zaključku dubrovačkog Općinskog vijeća od 26. VIII 1882. cjenik »za vožnju na javnim kalešima«, računajući od polazne stanice na Pilama, izgledao je ovako:
U te cijene bilo je uračunato i čekanje do 15. po građu ili do Boninova — 30 novčića; do Radićeve obale u Gružu, do Poljodjelskog društva u Lapadu ili do raskršća nove ceste i ceste prema Sv. Jakovu — 40 novčića; do crkve Gospe od Milosrđa do Mula Sv. Križa u Gružu ili do domobranske kasarne u Lapadu — 50 novčića; do Kantafiga u Gružu, do Gundulićeve kuće u Lapadu, do Sv. Jakova na Pločama — 60 novčića, do Batahovine — 70 novčića, do Sustjepana u Rijeci Dubrovačkoj, do Sv. Mihajla u Lapadu ili do Dupca — 1 fiorin, do mosta u Čibači — 1,40 fiorina, do Brgata — 1,50 fiorina, do hercegovačke granice povrh Brgata — 2,20 fiorina, i do Oboda — 2,60 fiorina.
U te cijene bilo je uračunato i čekanje do 15 minuta. Za slijedećih 15 minuta čekanja plaćalo se 15, a za svakih daljnjih 15 minuta čekanja plaćalo se po 10 novčića. Za noćne vožnje od 1. V do 30. IX od 23 do 5 sati i od 1. X do 30. IV od 22 do 7 sati cijena je bila veća za jednu trećinu. Za prtljag plaćalo se 10 novčića po komadu. Kočijaš nije smio tražiti više da mu se plati od cijene, utvrđene u cjeniku, ali ako bi mu putnik svojom voljom dao više u vidu »dobre ruke« mogao je primiti i taj višak. Putnici su se često žalili na postupke kočijaša.
Kočijaši trn u okuU jednoj novinskoj bilješci pod naslovom »Kočije i kočijaši« iz 1886. godine pisalo je:
»Tuže se putnici da kočije na Pilama nijesu čiste, a da su kočijaši odviše bezobrazni i da napadaju po desetinu na jednoga putnika« . U jednom novinskom natpisu iz 1897. ukazivano je da kočijaši naplaćuju od turista više nego što je utvrdio općinski cjenik, i da domaće ljude nerado prevoze. »Dubrovčani su kod njih izgubili svaku cijenu, pa možeš smatrati velikom milosti ako se koji udostoji da te, za platu (Dubrovčani ne plaćaju nego po cjeniku, a to je vrag), ukrca do Gruža. Izgovor se brzo nađe: impenjan sam!«
Na kočijaškim stanicama u Gružu i na Pilama bilo je nosača. Nosače (»fakine«) spominje i Ivan Kukuljević, koji su mu u Gružu 1856. nosili njegov prtljag od parobroda do dogane, pa od dogane do kočije. Kako nosači u Gružu i na Pilama nisu imali brojeve, turisti su se žalili na to, pa je i lokalni list 1900. godine ukazivao na potrebu da i u Dubrovniku nosači budu »označeni brojem«, kao što je i "po drugijem mjestima".
U ljetno se doba na kočijaškoj stanici na Pilama osjećao »neugodan miris od konja«. Građani su stoga 1906. godine isticali potrebu da općinska uprava dade tu stanicu asfaltirati i da se pobrine da se ta stanica »češće vodom plače«. Građani su reagirali i na svaki poremećaj reda u organizaciji javnog prijevoza kočijama. Tako su 1907. oni ukazivali:
»Kočijaši rade npr. kad ih je volja i kako ih je volja, te već pred osam sati u večer u ljetno doba niie moguće naći kočiju iz Gruža do grada, dočim ih na Pilama stoji do šezdeset, a ako je koja u Gružu, traže vam do grada 2 — 4 krune. I tu bi trebalo nekog reda«.
Točno je bilo utvrđeno da se kočije, kao ni teretna kola ne smiju međusobno utrkivati. A kako je i toga bilo, građani su i na to upozoravali:
»I jučer (20. X 1908 .) su se dva kočijaša, na putu od Gruža, utrkivala sa punim kolima«.
Pritužbe na kočijaše bile su i dalje veoma česte. Neke od tih pritužbi donosile su i lokalne novine. U novinskoj bilješci »Kočijaši i policija« iz 1909. pisalo je:
»Samovolja nekih kočijaša prevršila je mjeru. Voze kad ih je volja i koga oni hoće, naplaćuju, opet kako nađu za potrebno, ali nikada ispod tarife, a često, i to većinom, preko tarife. Ne samo građani, nego i stranci nam se tuže. Desi se slučajeva da se kočijaš prepire sa strankom, a zna kada i koju nepristojnu dobaciti. Sve se to događa na oči naše policije, koja mirno promatra, jer neki kažu, policija i kočijaši zajedno piju«.
Općinski redari podnosili su i prekršajne prijave protiv pojedinih kočijaša. U 1909. godini te su prijave najčešće bile ako je neki kočijaš »gonio kar bez fenjera« ili nije imao »dozvolu obrta«, zatim »za prekršaj tarife«, »za prekršaj kočijaškog reda« ili »za uskratu vožnje«. Građani su ukazivali i na prebrzu vožnju pojedinih kočija Placom:
»Cijenimo da je svim kočijašima dobro poznata naredba da svoje kočije niz Stradun moraju goniti polako, nadasve pak kad je ura od šetnje. Uza sve to rekli bi da nekoji kočijaši malo drže do te naredbe. Općinski »Redarstveni pravilnik« sadržavao je i odredbe o prometu »na javnim putevima, ulicama i trgovima«.
Dubrovačko je Općinsko vijeće — prema potrebi — mijenjalo i nadopunjavalo taj pravilnik. Najviše promjena i nadopuna uneseno je od 1908. do 1912. godine. O tom pravilniku i u cjelini vodila se 16. III 1913. rasprava u Općinskom vijeću, nakon čega je on bio i tiskan.
Odredbe o kočijama i kočijašima: Kočije za prijevoz putnika tretirane su kao »koncesijonalni obrt«. Svaka kočija morala je biti »sigurno i čvrsto sastavljena od zdrava gvožđa i drveta«, »dovoljno prostrana«, »pristojno urešena« i »sa dobrim i zdravim kajišima i uzdama«. Nadalje, svaka kočija morala je imati »dva obična prilično velika fenjera« sa staklom »na dvije strane« ... A kad bi kočija čekala noću »na svojoj štaciji«, dovoljno je bilo da ima upaljen samo jedan fenjer. Svaka je kočija morala imati i jedan crveni limeni barjačić, koji je isticala samo onda kad je bila »unajmljena ili obećana«. Svaka je javna kočija morala imati i »svoj broj, koji joj odredi općinsko upraviteljstvo« i to »na oba cakla od svakog fenjera« i otraga »na obje strane«.
Kočija i njeni kotači morali su uvijek biti lijepo omašteni »crno-svijetlom (black) bojom«. Što se tiče konja, oni su morali biti »uvijek čisti i dobro hranjeni, a nipošto sakati, ćoravi, plašljivi, ranjavi ili ozlijeđeni«. Ukoliko bi oboljeli, nisu se smjeli uprezati u vuču kočija »dok sasvim ne ozdrave«. Kočijaš je morao biti obučen u građansko odijelo. Nije mogao upravljati kočijom u javnoj službi ako bi bio »nepristojno i nečisto odjeven«. Da bi netko mogao dobiti dozvolu za upravljanje kočijom u javnoj prijevoznoj službi morao je imati »navršenih 20 godina«, »da potpuno pozna mjesto i okolicu«, »da je neprijekorna ponašanja«, »da je vješt vladati konjima i kočijom«, "da je zdrav i snažan" i "da dobro pozna hrvatski ili srpski jezik". Ukoliko kočijaš nije bio vlasnik kočije, vlasnik dotične kočije morao je jamčiti i biti odgovoran za odjevanje i ponašanje kočijaša, a uz to i prijaviti ga kod bolesničke blagajne »za svaki slučaj nesreće ili bolesti«.
One kočije koje su bile »određene za čekanje dolaska vlakova i noćnih parobroda« imale su »pravo naplatiti za svaku vožnju« po 1 krunu više. Na svakom je mjestu kočijaš morao biti »kod svojih konja«. Kočijaš nije smio »ići u susret putnicima«, ni »grabiti se da dobije vožnju«, niti »dozvati mušterije«, a nije smio pred putnicima ni »mraziti druge kočijaše«. Čekajući dolazak parobroda ili vlaka, svaki je kočijaš trebao »sjediti na svojoj kočiji«, dok su sve kočije morale biti »izredane jedna do druge«. Iz toga »reda« mogao je izlaziti samo onaj kočijaš »koji bude pozvan da nekoga vozi«.
Kako i kuda se voziloSvaki vlasnik kočije morao je imati »štalu za konje i spremište za kočije«. U kočiji s jednim konjem bilo je dopušteno voziti 2 osobe, a u kočiji s dva konja — 4 osobe. U javnom prometu mogle su biti dvije vrste kočija i to: »prosta kočija (kales), tj. otvorena, bez vrata, i zatvorena kočija (landau) sa vratima i caklima da se može sasvim zatvoriti«. Cjenik je morao biti »na vidljivom mjestu« u svakoj kočiji i to u »limenom okviru sa caklom«, »čitljiv«, potvrđen »općinskim pečatom« i s istim brojem »kao i kočija«. Kočijaš je, čekajući putnike »na određenoj štaciji«, bio dužan prihvatiti i »izvršiti svaku vožnju za koju je bio pozvan« u koliko je mjesto, do kojeg je putnik želio putovati, bilo »naznačeno u cjeniku«. U toku vožnje kočijaš je uvijek morao sjediti »samo na svome mjestu i držati uzde u ruci, te dobro pred sobom paziti« i »samo glasovnim znakom »hop« upozoriti osobe da se uklone«. Kočijaševo drukčije »vikanje ili kakvo psovanje« za vrijeme vožnje bilo je nedopustivo. Kočijaš u toku vožnje nije smio pušiti. Nije se smio ni zaustavljati »u putu«, a niti »u kočiju primiti kakvu osobu bez dozvole onoga koga već vozi«.
Kočije su mogle voziti kroz grad »samo Placom, Ispred Gospe, Iza Gospe do na Bunićevu poljanu« i to u vrijeme kad nema kakve svečanosti, procesije ili sprovoda. Kočijaši su mogli biti kažnjeni za »pijanstvo, vikanje, grabljenje, svađanje, zlostavljanje konja, puštanje neupregnutih konja bez voditi ih, spavanje u putu, utrkivanje u putu«, za »svako neuljudno, nepristojno i sablažnjivo ponašanje«, kao i za »svaki drugi prekršaj«.
Vožnje kočijom do mjesta koja nisu bila navedena u cjeniku plaćale su se po pogodbi. Poslije uspostavljanja električnog tramvaja (krajem 1910. g.) prijevoz kočijama od Gruža do Pila potpuno je nestao. Na ostalim prijevoznim linijama kočije su i dalje bile poprilično uposlene.
Preuzeto s facebook stranice Zamaslina/ Izvor: Razvitak turizma u Dubrovniku i okolici od pojave parobrodarstva do 1945. godine – Ivo Perić