Važnost tih pruga i njihovo ponovno uspostavljenje zagovarali su zainteresirani stanovnici kao i općinske uprave. Uz to i sam Alfred Cesare, uvjetujući održavanje tih pruga stalnom vladinom subvencijom, nastojao je dobiti tu subvenciju, i kad ju je dobio navedene su pruge od ljeta 1878. opet uspostavljene. Parobrodi su u 1879. g. prometovali tri puta tjedno – ponedjeljkom, srijedom i subotom. Značenje tih parobrodarskih linija osobito je poraslo otvaranjem željezničke pruge sarajevo – Mostar – Metković (1885.), otkad su putnici iz Bosne i Hercegovine (ili koji su putovali preko Bosne i Hercegovine) za Dubrovnik dolazili u Dubrovnik tim pravcem: željeznicom do Metkovića i dalje parobrodima Metković – Ston i Ston – Gruž.
Teretno-putničku prugu Gruž-Metković održavala je parobrodarska tvrtka, čiji su vlasnici bili Alfredo Cesare iz Trsta i Nikola Vidulić iz Lošinja.
Ta se tvrtka od 1895. naziva i: Navigazione a vapore Gravoza — Metkouich. Ona je u 1896. godini imala 4 parobroda male obalne plovidbe: »Barone Chlumeckv«, »Melanira«, »Stagno« i »Gravosa«. - U parobrodu »Barone Chlumecky" Cesare je imao 18, a Vidulić 6 karata. Ostalim parobrodima ("Melanira, "Stagno" i Gravosa") Cesare je bio jedini vlasnik.
Nastojanjem da prugu Gruž-Ston preuzmu domaći ljudi, 1901. se osniva parobrodarsko društvo "Ivo Račić i drugovi" sa sjedištem u Cavtatu, koje od A. Cesarea preuzelo prugu Gruž – Dubrovnik. Oni su se obvezali da će za održavanje te pruge »kupiti novi parobrod«. Međutim oni su »na brzu ruku« kupili p/b »Melaniru«, koji su prekrstili u »Ston«.
1902. Ivo Račić i Ilija Račić iz Cavtata, te Pavo Drobac iz Dubrovnika uključili u lokalni promet svoj tek nabavljeni parobrod »Ston« (ex »Melanira«), od 64 BRT, izgrađen u Trstu 1872. godine, dug 27,55 m, širok 3,87 m, visok 2,71 m i s jačinom parostroja 125 KS. Parobrod »Ston« održavao je prugu Gruž — Ston i to ponedjeljkom, srijedom, petkom i subotom, svraćajući u usputne luke: Koločep, Lopud, Trsteno, Slano i Šipansku Luku.
Tako se lokalni dubrovački pomorski promet našao u rukama braće Račić iz Cavtata, koji su brodovima Cavtatom, Stonom i Gružom povezivali luke dubrovačkoga kraja. Čini se da Račievi parobrodi ipak nisu posve zadovoljavali u dubrovačkom lokalnome prometu (prigovarano je prometnim uslugama Stona, njegovu lošu stanju i maloj brzini), te je nekoliko poduzetnih pojedinaca iz Dubrovnika, Zatona, Slanog, Stona te s otoka Koločepa, Lopuda, Šipana i Mljeta pristupilo utemeljenju parobrodarskog društva za lokalni promet. Njihov je projekt početkom 1908. godine odobrilo Ministarstvo trgovine u Beču. Prema listu Prava Crvena Hrvatska, novo je društvo već od 15. veljače 1908. godine namjeravalo uspostaviti prugu između Dubrovnika, Gruža, Orašca, Koločepa, Lopuda, Slanog, Šipana, Stona i Mljeta. Djelujući na "dioničkoj podlozi", društvo će pustiti u prodaju svoje akcije od kojih će svaka imati nominalnu vrijednost od 100 kruna, pa će zbog tako niske cijene moći postati društvenim dioničarom "i najsitniji čovjek iz naroda". List je osobitu važnost vidio u redovitom povezivanju otoka Mljeta s Dubrovnikom. Društvena pogodba o ustrojstvu Obalne paroplovibe, društva s o. j. u Dubrovniku, sastavljena je konačno 18. rujna 1908. godine pred notarom Lukom Bonom. Iako među akcionarima ovoga društva nije bilo i "najsitnijih ljudi iz naroda" kao što je bilo najavljeno, ono je ipak okupilo 93 dioničara različitih profesija.
1908. Prugu Gruž — Ston društvo je uspostavilo parobrodom »Nehaj«, iznajmljenim od Ugarsko-hrvatskog dioničkog parobrodarskog društva iz Rijeke, a prugu Ston — Mljet vlastitim, tek nabavljenim parobrodom »Mljet«. Pruga Gruž — Ston održavala se svaki dan, a pruga Ston-Mljet dva puta na tjedan i u odlaznom i povratnom pravcu.
Društvo je u 1909. g. poslovalo sa svoja dva parobroda: »Mljet« i »Naš«. Na svakom od tih parobroda radilo je po 7 članova posade.
Iz zimskog plovidbenog reda ovog društva za 1908/9. godinu (važećeg od 1. X 1908. do 31. III 1909.), vidljivo je da je njegov parobrod vozio na pruzi Ston - Gruž četiri puta na tjedan (ponedjeljkom, srijedom, petkom i subotom), pristajući usput i u Šipanskoj Luci, Slanom, Lopudu, Trstenom, Orašcu i Koločepu, a na pruzi Ston - Sobra na Mljetu 2 puta na tjedan – utorkom i četvrtkom.
Unapređivanje lokalnog pomorskog prometa između Dubrovnika i pojedinih važnih pristaništa u njegovoj okolici (u Primorju i na otocima) imalo je veliku važnost ne samo sa stajališta potreba domaćeg stanovništva, nego i sa stajališta interesa sve brojnijih turista.
Parobrod »Mljet« bio je, postariji, polovni brod od 123 brt, s jačinom parostroja od 132 KS, izgrađen još 1880. u Paislevu. Bio je dug 36,4 m, širok 4,8 m i visok 3,0 m.
PAROBROD "NAŠ"Parobrod »Naš« bio je novi brod od 201 brt, s jačinom parostroja od 350 konjskih snaga, a izgrađen je 1909. godine u Malom Lošinju u brodogradilištu Marco Martinolich. Njegova dužina iznosila je 37,6 m, širina 6,2 m, a visina 3,2 m. Mogao je primiti 370 putnika. Upisan je pod imenom "NAŠ" u registar Pomorske vlade u Trstu.
Od 1928. je u vlasništvu Dubrovačke paroplovidbe i novi ime "STON".
U prvoj polovini 1928. godine Jadranska plovidba prodala je Dubrovačkoj parobrodarskoj plovidbi, a za potrebe dubrovačkog lokalnog prometa, svoja tri parobroda i to »NAŠ« (bivši brod Obalne paroplovidbe iz Dubrovnika), koji je prelazom dobio novo ime "STON", brod "HRVAT" (bivši brod "Ungaro-Croate), koji je dobio novo ime "MLJET", te parobrod "KRALJEVICA", koji je dobio ime "CAVTAT".
Kupnjom tih manjih parobroda male obalne plovidbe društvo je — od 1. travnja 1928. — počelo obavljati i lokalni prijevoz u dubrovačkoj okolici, kao i na relaciji Dubrovnik — Vela Luka.
Parobrod "STON" od 1941. do 1943. godine koriste Talijani.
Od 14 brodova obalne plovidbe akcionarskog društva Dubrovačka plovidba potopljeno je ili napušteno u toku okupacije 12, a ostala su samo 2, i to: p/b »STON.« i p/b »KUPARI«.
Posada p/b "STON" ne želeći više služiti okupatoru stupila je zajedno s brodom 22. rujna 1943. u službu NOVJ.
U rujnu 1943. ušao je u sastav Obalske komande Split. Nakon popravaka oštećenja u Bariju, plovio je za Vis, prevozeći ratni materijal i borce.
Nakon oslobođenja Dalmacije, održavao je redovnu putno-teretnu rutu GRUŽ- STON. Od 1947. - 1965. je u službi Jadrolinije. STON je konstruiran kao riječni brod, sa plitkim gazom, te je njegova konstrukcija odgovarala za uplovljenje u Stonsku luku zbog plitkog mora. Izgradnjom Jadranske magistrale (1965.) prestala je njegova svrha i isplativost održavanja pomorskog prometa od Gruža do Stona, te je završio u rezalištu Brodospasa.
Relaciju Gruž-Ston je prelazio za otprilike 5 h, sa pristajanjem na Brocama, Dolima, Slanom, Brsečinama, Trstenome, Zatonu i Elafitskim otocima.
Ovaj mali dubrovački brod časno je i herojski vršio svoje teške i opasne pomorske zadatke, da bi nakon 56 godina plovidbe po Jadranskom moru u miru i ratu završio 1965. godine u splitskom rezalištu.
Razvitak turizma u Dubrovniku i okolici od pojave parobrodarstva do 1945. godine - Ivo Perić/ Zamaslina