Mlada hrvatska država, tek obranjena od brutalne unutarnje i vanjske agresije, nakon teške bolesti i smrti prvog Predsjednika dr. Franje Tuđmana, pod utjecajem medija, nevladinog (izrazito protuhrvatskog) sektora (još uvijek pod „šinjelom Georgea Sorosa i ispostave MI6 u veleposlanstvu UK u Zagrebu), ali u usponu, i (što je bilo presudno) pod palicom državne tajnice u Vladi SAD Madeleine Albright, ate (istini za volju) i spletom nekih drugih nesretnih okolnosti (prije svega u tada vladajućem HDZ-u), skreće na stranputicu, i do dan – danas se ne uspijeva vratiti na put autonomnog, suverenog vođenja države i naroda.
Neprincipijelna šesteročlana (Račanova) koalicija, frankenštajnovski „skrpljena“ je sa jednim jedinim ciljem, DEMONTIRATI suverenističku političku opciju, relativizirati krivnju za agresiju i stvoriti uvjete za „Novi balkanski politički savez“. Politička nezrelost Hrvatskog naroda, povrijeđene „veličine“ koje je dr. Tuđman (stvarnost je pokazala) s pravom nazvao „stokom sitnog zuba“ i, gore navedeni vanjski čimbenici, na vlast dovode snage koje Republiku Hrvatsku nisu željele, niti su je (ikada) iskreno prihvatile svojom državom.
Nakon instaliranja takve vlasti, sve antihrvatske opcije su postale moguće. Počinje „era“ subverzije prema hrvatskom državnom stroju. Sigurnosni sustav RH paraliziran je 2000.godine od strane protuhrvatske osovine Mesić – Račan, a nakon toga se pristupa njegovoj sustavnoj disoluciji. Sigurnosna politika, (majka svih politika), koja determinira vanjsku, unutarnju, javnu, ekonomsku i sve druge aspekte sigurnosti, omogućuje preduvjete za kreiranje autonomne vanjske i unutarnje politike, ekonomske neovisnosti, obranu teritorijalnog integriteta i sveukupnost interesa jednog političkog naroda i države, ne postoji od 2002. a ne provodi se od 2000.godine.
Sve antihrvatske snage „dobivaju krila“, iz rupa i rupetina se izvlače „spavači“ i „ostavljene snage“ koje su se primirile nakon gubitka vlasti komunističke partije 1990. Nastupa proces „detuđmanizacije“, neviđeni progon domoljubnih kadrova iz vojske, policije, državnih i javnih službi. DORH se privatizira i do danas djeluje kao egzekutor stranačkih odluka SDP-a. Sigurnosno-obavještajni sustav se spušta na najnižu razinu. Hipertrofira doušnička mreža, zloporaba tehničkih mogućnosti praćenja i prisluškivanja u svrhe diskreditiranja političkih protivnika, dok istodobno atrofiraju strateške razine sigurnosno-obavještajnog sustava. U do tada nezapamćenoj prostituciji većine tiskanih i elektroničkih medija, estradiziraju se ozbiljni državni poslovi i relativiziraju sve postojeće vrijednosti. Na žalost, ni vlade Ive Sanadera i Jadranke Kosor ne donose nikakav boljitak. Nikakav ozbiljan zaokret.
Naprotiv. Pogreškama, nečinjenjem, propustima, neznanjem … stvaraju uvjete za nezamislivo. Pobjedu bastarda između neokomunizma i neoliberalizma, oličenog u „kukuriku“ koaliciji, snaga koje imaju samo jednu poveznicu. Iskreno antihrvatstvo i diletantizam.
Danas smo tu gdje jesmo. Sav jad i bijeda su isplivali na površinu, no, čini se ni to nije dovoljno. Još se nije iskristalizirala kritična masa domoljubnih snaga, još uvijek je biračko tijelo amorfna masa, nesvjesna pogibelji u koju su nas doveli SDP i kukuriku koalicija, predvođeni Zoranom Milanovićem i Vesnom Pusić. Politička menažerija, predvođena najgorim što Hrvatska ima, pokazala je najgore što se nalazi u naličju politike. I taman kada čovjek pomisli da je u protekle četiri godine vidio sav jad i bijedu u njihovom repertoaru, 26. rujna, u sred Zagreba, na konvenciji otvoreno antihrvatske stranke, događa se „theatar apsurda“! O domoljublju, Hrvatskim biračima docira bivša tajnica Jovana Raškovića. Čuveni „ekonomski strateg“ koji je (navodno) praksu stjecao 1991.godine među kninskim četnicima. Kažu da je prodao sve balvane i trajno izveo RSK iz krize.
I kao vrhunac perverzije, performans Zorana Milanovića. Ljudska glupost, „oplemenjena“ bahatošću, uspješno je , na pozornici, izvodi farsu u groteski. Milanović uspijeva prikazati svu svoju nakaznost u komičnom obliku, na grub, brutalan, i jeftin način. Taman kada se čovjek ponada da su dotakli dno, oni potonu još dublje. U demokraciji svakako ima mjesta i takvim likovima, spektar je širok, no čovjek ne može ne upitati se:-„Ima li kraja mazohizmu našeg naroda“? Do kada će sukreirati svoju tragediju, birajući politiku koja jedina mijena prijelaz iz farse u grotesku.