Dubrovčani su posebnu pažnju posvetili gradnji luke u Malomu Stonu i u njoj arsenala i skladišta, zvanih solnica iz kojih će se stonska sol, kao strateški artikl, izvoziti u Drijeva na Neretvi i još dalje u Bosnu i još dalje preko Bosne.
Dubrovčani su bili uvjereni da Stonska solana može davati više soli pa su, od 1339. do 1349., pozvali u Ston pet stranih majstora kako bi ih savjetovali o tome kako unaprijediti proizvodnju. Bili su to Nikola, sin Pripka iz Šibenika, Marko, sin Dominika Salute, također iz Šibenika, zatim protomajstor Petar iz Zadra, pa Božan Tolojević iz Trogira i Polika, sin Tomike iz Zadra.
Prve pisane zapise o toj proizvodnji srećemo tek od sredine 16. stoljeća, kada je 1566. godine proizvedeno 37.252 modija soli, što je 2328 tona i znatno više od današnje proizvodnje.
Dubrovčani su solila davali u zakup, uz obvezu isporuke određene količine soli državi. Vlada je pokušavala posebno stimulirati višak proizvodnje, ali kako ni to nije davalo značajnije rezultate, vlast je organizaciju proizvodnje od tada držala u vlastitoj režiji i to je stoljećima bila stalna praksa.
Radna sezona u solilima trajala je od travnja do listopada, a proizvodnja od početka svibnja do konca rujna mjeseca. Početak radova određivala je dubrovačka Vlada dok je to poslije isključivo radilo Vijeće umoljenih.
Kako je već tada sol bila monopol, a kako bi se tijekom berbe skupilo po mogućnosti svako zrno, Vlada se nije libila uvođenja mobilizacije - radne obveze, koja se odnosila podjednako na žitelje Stonskog rata i Dubrovačkog Primorja. Bila je to obveza prema rasporedu kojega je određivala državna vlast i teško je bilo onome koji ju je pokušao izbjeći. Mobilizacija je obuhvaćala i teretnu stoku, mazge, tovare i konje za prijenos soli iz solnih bazena do skladišta (slanica) i odatle do obale radi ukrcaja na brod. Takav rad se doduše plaćao u naturi, odnosno određenoj količini soli. Dubrovačka vlada htjela je na neki način zadovoljiti i obitelji obveznika rada, pa je 1386. odredila da se u Stonu i Ratu podijeli 75 tona soli, po cijeni kakva je bila i u Dubrovniku, i to "po broju osoba u kućama i broju stoke tih stanovnika".
Zahvaljujući upravo mobilizaciji iz 1381. godine, kada je određeno da se "ne dira u onih pedeset laboratoresa na stonskim solanama", saznajemo da je u solani bilo zaposleno pedeset stalnih radnika.
Preuzeto sa Zamasline.IZVOR: ČETIRI MILENIJA STONSKE SOLANE NAJSTARIJE U EUROPI , Mobilizacijom do soli, Mato Jerinić, 2004.