IZVIJOM KOSTI, BOG ĆETI PROSTI: Povijest LINĐA, kola dubrovačkog kraja! (FOTO)

Ovaj ples zovu još i kolo, a sasvim rijetko i linđo. Ime poskočica dolazi od poskakivati, ma da se gdegdje ples tako naziva i po stihovima, kratkim i šaljivim. Oni se povikuju ili pjevaju pri plesanju, te i sami često nose naziv poskočica.

Nekada su najvažniji instrumenat bile mješnice ili mišnice, no njih je kasnije potisnula lijerica, za koju se priča da je došla iz Primorja »S mješinom se igrala poskočica i step. Bolje su lijerice, ali je i mijeh fin, ko umije udarati (Dunave).

Termin “linđo” nitko ne zna objasniti. S time u vezi postoji  ova anegdota: “U Trebinju svečanost mala gospa. Plakati su bili i na njima je pisalo: dolazi Linđo. Jedan beg pita: - Je li to iksan ili aivan?”

“Ja mislim ovako. Pravi naziv, naši stari su zvali Kolo, a to Kolo vremenom  u ovim krajevima se balala tako zvana poskočica. Svakog svirača zovu “Linđo” (Smokovljani)

“Balaju kolo, a linđa se zove u novije vrijeme. Mi smo ga zvali kolo pod lijericu” (Česvinica).

“Kolo, brate. Kolo Primorsko, Sa’ govore linđo, a prije je bilo upravo kolo, kolo. Ama čuješ ovi pametni naraštaj, to je jedan divlji naraštaj. Ja ću vam rijet otvoreno, znate; e oni su to sa’ prozvali linđo. A uopće mi stari i moj stari otac i djed, kolo. — Hajmo u kolo.« (Banići)

»To se zvalo narodno kolo. Neko ti reče poskočica, ali u nas se nikad nije drugo zvao nego: — Hajdemo u kolo. Nije ti nikad, nije niko reko: — Hajde u linđo. A linđo počeli na radijo, hajde linđo. Linđo je onaj koji udara u lijericu« (Majkovi).

»Ovdi se bala narodno kolo, poskočica« (Slano).

»Prije se balala poskočica. Kolo, zove se poskočica! Linđo to je onaj što svira. Ime linđo je došlo s lijericom. A Linđo je bio neki u Župi« (Osojnik).



Primorci Poskočicu nazivaju linđo. Linđo je, kako navodi L. Kuba, bio nadimak vrsnog lijeričara Nikole Lale iz sela Petrače u Župi dubrovačkoj. Vjerojatno se po tom nadimku i ples Primoraca naziva linđo.

Čini se da je presudnu ulogu u širenju naziva linđo imao radio, a za svirače se taj nadimak proširio prema nadimku Nikole Lale »Linđo« iz Petrače u Dubrovačkoj župi, koji je među ostalim krajevima obilazio i Dubrovačko primorje.

Evo još nekih zanimljivih naziva. Balač ili balarin je plesač, balarinica je plesačica, a balarica naziv plesnog prostora u Osojniku. Sudionik pri plesu, u kolu, bez obzira kojeg je roda zovu kolar. Kolovođa izvodi kolo, on pohita ženske momcima. Kad su se uhvatili, onda zabace kolo, zametnu ga, izvode. Izvedu jedan vijađ, jedan ples. Ali ovdje ima i još jedan ljepši naziv za ples. Plesači bi »poigrali dva duška, dušanka, pa opet jedan dušić«

Dubrovačko primorje obiluje dobrim pa i izvrsnim plesačima. Izvođenje poskočice zahtijeva izrazit talenat, velike tehničke i fizičke sposobnosti. Ako se još k tome doda da je veoma teško pogoditi i dobar stil tog plesa, vidi se da je ona tražila od plesača izuzetnu darovitost.

Ivan Ivančan kaže: "Nevjerojatno velik broj talentiranih plesačica i plesača, starih, mladih, pa i djece, vidio sam u Primorju. Iz svega što sam zapazio mogu zaključiti da su Primorci rođeni plesači, rekao bih bogodani talenti. Iako većina dobro pleše, ipak i među njima ima i onih koji se posebo ističu:

U Smokovljanima su to bili Nikola Maškarić, Mato Cetan »Vojvoda«, braća Ivo, Mato i Božo Lujo, zatim Luko Morđin, Ivan Prebisalić i Nikola Đanović. Od »balarinica«: Mare Asturić, rođ. Lujo, zatim Mare Morđin rođ. Špilj. Sve su Morđimuše u Smokovljanima dobro plesale, zatim Anica Lepeš i Kate Oblizalo, te Ane Broketa. U Dolima je bila poznata plesačica Marija Hrtica, najbolja u grupi koja je 1947. nastupala na Svjetskom omladinskom festivalu u Pragu. Osim nje još su bili odlični plesači Pero Hrtica i gotovo svi iz spomenute praške ekipe."




Među hrvatskim tradicijskim glazbalima izuzetno mjesto pripada gudaćem glazbalu znanom na širem području Jadrana pod imenom lira, lirica ili u južnohrvatskom dubrovačkom području lijerica.

Lirica — dubrovačka lijerica, pučko glazbalo nalik na gusle, kruškasta oblika, kratka vrata, oveće glave, s tri žice. Dugačka oko pola metra. Izdubljena u tvrdu drvu, većinom orahovu.

Lijerica se izrađuje većinom od javora, a strune su se nekad radile od crijeva beštija, a danas uglavnom od plastike koja se koristi za teniske rekete. Gudalo se radi većinom od čempresa i naravno konjskog repa.

 Na prijelazu između 19. i 20. stoljeća u vrijeme svojega najvećega rasprostranjenja, na hrvatskim područjima ovo je glazbalo bilo prisutno u tradicijskoj glazbeno-izvođačkoj praksi u sjeveroistočnoj Istri, na otocima sjevernog Jadrana (posebice Lošinj, Rab, Silba i Olib), na svim dalmatinskim otocima, u okolici Makarske, u dolini Neretve, čitavom Dubrovačkom primorju, Pelješcu, Župi i Konavlima.
 
Linđo je najpopularniji ples Dubrovačkoga primorja. Pleše se uz pratnju starinskoga glazbala iz južne Dalmacije – lijerice (to trostruno gudačko glazbalo podrijetlom iz istočnoga Sredozemlja iz Grčke se potkraj 18. stoljeća i tijekom 19. stoljeća proširilo Jadranom, a danas je u živoj uporabi u Dubrovačkome primorju, Konavlima i na poluotoku Pelješcu te na otocima Mljetu i Lastovu), premda se u prošlosti mogao izvoditi i uz pratnju mijeha (mišnice).


 
Linđo se u Primorju nekada balao uz diple na mješinu, a lijerica se u Primorju udomaćila tek s početka 19. stoljeća.
 
Pleše se u parovima raspoređenima uokolo svirača, a plesne "zapovijedi" u duhovitim, nerijetko i dvosmislenim stihovima glasnim povicima uzvikuje "vođa", "kolovođa" koji u oštrome tonu i ritmu određuje parove i promjene plesnih figura te bodri plesače koji se nadmeću u improvizacijama. Za taj su ples karakteristična ponavljanja nekih bitnih dijelova.

Ivan Ivančan je 1962. godine u selu Đurinići u Konavlima zabilježio:
 
"Balalo se uz mješnice i lijerice. Mješnice su odvazda, otkad je naša hrvatska era nastala. Lijerica je možda bit došla ima sto godina."
 
Dubrovačko primorje je danas kraj s najviše aktivnih lijeričara. Lijeričar je u Primorju posebno važna osoba. Isključivo sviraju svoje kolo - poskočicu koju nazivaju Linđo po Nikoli Lali - Linđu putujućem sviraču iz sela Petrače u Župi dubrovačkoj, koji je krajem 19. st. zabavljao njihove prethodnike. Njegov nadimak LINĐO će  ostati do današnjih dana sinonim za svirku lijeričara i kolo poskočicu u Dubrovačkom primorju.
 
Nikola je putovao od sela do sela, svirao po svadbama, gumnima, konobama i svugdje gdje se balalo. Bio je popularan i obljubljen pa je povik: "Evo Linđa", značio istovremeno i : "Evo kola".

U ovom kraju gotovo i nema sela u kojem nije bio bar po jedan dobar lijeričar. Đuro Radić iz Imotice, Mato Zec, Niko Konsuo, Ivo Miljević iz Ošljega, Đuro Brboleža iz Visočana, Niko Rudinović iz Točionika, Miho Konjuh iz Dola, neki su od poznatijih, znanijih lijeričara.
 
U Majkovima svira u lijericu Niko Bulaš, cestar. Još sviraju Nikola Ljubić i Nikola Lobrović. U Grbljavi je svirao Nikola Radić »Tešija« te Ivo i Luko Pape. U Dolima svira poznati Đuro Mage, a u Orašcu je također nekad bila lijerica i uz nju se plesala polka.

DIO PRIMORSKOG LINĐA:
 
I otvori glumče, i upadaj momče. I podigni gundilo, ono te udrilo. Imaš i komu, rodu svomu. I poslušaj linđa, kako ti svira. Srce ti dira, ne daj joj mira. Djevojku za ruku, rumenu jabuku. I daj jom vjetra, odmah smjesta. Izvijom kosti, Bog ćeti prosti. I po tri puta, bijela skuta. Na okolo glumca, i mati je rodila, za kola goila. Kažijom gaće, rekla je daće, ma ne znam kad će, slagat će more. Danu more, ko more. Ko ne more, fora napolje brate. I dosta je loma, nije cura goma. Zagrli je odma, vodi je doma. Zagrli poljubi, rani obilježi. Vozi nosi, lijera te nosi. Nemoj zbijat, ni nabijat. Imate mjesta, da vas je dvjesta. I poslušaj glumca, kako ti kuca, i kako ti sviri, mladiću mili. I stani mi pani, komandu mi pazi. I tenca mi senca, pusti curu s mjesta. I prekini glumče, i poslušaj momče. Ruke niza se, curu preda se. Tri put skoči, na jednoj ploči. Pogledaj curi, crne oči. Cura će momka, u oba oka. Lijeru pod nogu, noge ćej same. Frankaj mi srijedu, i poslušaj lijeru. Srijeda je moja, cura je tvoja. I poslušaj glumca, kako ti kuca. Čuvaj mi linđa, on ti je dika. Bati mi kolo, s istijem hodom. Mladiću lijepi, što ću ti rijeti. I sastavi plesku, o ruku desnu. Pleska, pleska, svaka ženska. I ja velju neka, neka, to je naša mladost stekla. I dosta je pleske, ne čini treske. Hvati se ženske, grli se s njom. Mladiću moj, do ovega dana godina je dana. Tornjaj mi kolo, s istijem hodom, kreni životom, s ruke na ruku-s duše na dušu. Premetni mi dušicu, pod lijevu ručicu. I ponesi vilu, na lijevome krilu. Culjaj ljuljaj,vozi nosi. Nemoj šeta, ni ometa. Čuvaj druga, pokraj tebe. On će tebe, kao sebe. I poslušaj linđa, kako ti svira. Srce ti dira, mladosti mila. Denu more linđo, sviraj mi krilo, slabo je bilo. Moglo je bolje, kolo je moje. Krili, krili, brate mili. Suči seko, na popreko. I dosta je krila, plati ćemo linđa. Denu more počini, linđo prekini. Počini, oduši, košulju osuši. Druga runda, istog čuda. I bala, bala, kolu hvala.



Linđo se u Dubrovačkom primorju plesao po selima i Primorskim dernecima. Plesalo se pod konobama, svadbama, platanima,murvama i gumnima. Prvi derneku Dubrovačkom primorju je bila Gospa od Orašca, gdje bi pod platanom plesala cijela Gornja sela s Majkovcima i ostalim Primorcima, koji bi u grupama u selo dolazili na konjima. Na sv. Liberana u Ston bi dolazili Ponikovci, Doljani, Smokovljani,Visočani, Topoljani i Ošljani i plesali linđo pod stonskim platanima. Na Sidža u Slanome bi se slilo cijelo Primorje i  plesalo se pod murvama. Plesalo za svetog Vlaha u Dubrovniku, a najviše se plesalo po Primorskim svadbama.

U raznim selima plesalo se na raznim mjestima, redovno na više njih. Za lijepa vremena plesovi su se održavali na otvorenom, a za ružna u zatvorenim prostorijama. U Osojniku se, npr. plesalo najviše usred sela ispred crkve a ispod velikog stabla. Najviše se plesalo za vrijeme festa u Kliševu na Gospu od rozarija. U Točioniku su dvije feste: na Račevdan (sveti Kuzma i Damjan) i Đurđevdan, u Trnovici na Svetog Nikolu, u Čepikućamana Svetog Martina.

Mravinica slavi Malu gospu, Doli Veliku gospu, Ston Svetog Liberana, Slano Aksiđ (veliki godišnji sajam), Veliku gospu i Svetog Vlaha, Orašac Gospu od Orašca (tu bude pod platanom po pet šest kola), Trnova Svetog Ivana Glavosjeka, Zaton Petrovdan, a Zamaslina Miholjdan. U Banićima se slavi Marija Magdalena, u Majkovima Sveta Trojica, Korosante, u Dubravici Ivanjdan i Petrovdan,  Kručica Sisvete, a Podgora Krstovdan. Osojnik slavi Đurđevdan, Svetog Iliju, Svetog Nikolu i Tri kralja.



 Uz svirku lijerice izvodili su se mnogi raznovrsni plesovi; vrlo je malo primjera gdje se uz liricu i pjevalo (danas samo Lastovo).
 
 Lijerica je, na početku 21. stoljeća, sastavni dio tradicijske glazbene prakse u Dubrovačkom primorju, Konavlima i na poluotoku Pelješcu, na otocima Mljetu i Lastovu. Na ostalim je dalmatinskim otocima sviranje lijerice zamrlo, no ima pokušaja da se sviranje na lijerice obnovi (Hvar, Korčula) i ponovno postane dijelom tradicije.
 
Kulturno-umjetnička društva Lijerica -Slano, Linđo - Ošlje i Žutopas - Smokovljani obnavljaju i čuvaju vrijedno etnografsko blago Dubrovačkog primorja.

Preuzeto sa Zamaslina.
Izvori:

Narodni plesovi Dalmacije, Ivan Ivančan

Lirica - Tradicijsko glazbalo hrvatskog Jadrana - Joško Ćaleta & Vido Bagur

Na rubu domovine - Antun A. Tešija