Naravno, takvi su apsolutno u pravu, ovo jeste potop ljevice, no, nije kraj lijeve hrvatske političke polutke, naprotiv, poraz lijevog radikalizma, koji je uvelike kumovao debaklu Ive Josipovića, kao PRVOG predsjednika koji je poražen na predsjedničkim izborima, nova je prilika za istinsku demokratsku ljevicu. Ivi Josipoviću glavni uteg oko vrata, koji su ga povukli na samo dno, na kojem je u konačnici i ostao, bili su lijevi ekstremisti, glavni huškači i glasnogovornici mržnje koji možda u kampanji nisu bili neposredno pored njega, no, bili su uz njega, a on se od njih nije ogradio.
Iako je otkazao Dejanu Joviću apsolutno je skandalozno da se takvom čovjeku, jednom od ideologa podjela i mržnje u Hrvatskoj, uopće omogućilo da bude savjetnik predsjednika jedne demokratske države Ako je Dejan Jović bio ideolog, predvodnik mržnje, nije, naravno, sam, sve što intelektualno ima, sav napor koji je mogao uložiti, Drago Pilsel dao je na netom završenim predsjedničkim izborima kako bi Josipović ostao predsjednikom. Srećom, nije uspio. Naime, 'karijera' Drage Carlosa Zvonimira Jove Pilsela je poznata hrvatskim građanima, od ustaše do takozvanog antifašista, Pilsel je prošao dug put, no, stvarnu demokratsku katarzu nikada nije prošao.
Kako uopće, ako ne s gnušanjem, shvatiti čovjeka koji dio hrvatskih branitelja naziva neoustaškom gamadi? I to on, koji je svojedobno pijan jurišao na židovske sinagoge!? Nažalost, Pilsel nije jedini, koji je, simbolički rečeno, plesao s Dejanom Jovićem u kolu za koje je ritam i glazbu pripremio Ivo Josipović. Možda je Ivo Josipović uljuđeniji, možda ima druge stavove, možda mu je mržnja strana, no, činjenica da je dopustio da mu se približe ljudi kao što je spomenuti ekstremist, čini ga odgovorni za puštanje s lanca ekstremne ljevice, čija je mržnja do ludila dovela hrvatske građane.
- Naruše li se naše slobode, među prvima ću prijeći na aktivan otpor i u građanski neposluh kako bi se raskrinkala šefica države. I to vam jamčim. Tko me poznaje zna da se ne šalim. A tko me ne poznaje taj će me tek upoznati – prijeti Pilsel na blogu koji je posvetio Josipoviću. Treba li se bojati Drage Pilsela? Naravno da ne, uostalom, Pilsel je porazom Ive Josipovića izgubio svaki utjecaj na hrvatske građane i postao je nerelevantan novinar. Ono što je potrebno, dakle, potrebno je onemogućiti bilo koje buduće hrvatske vlasti da se naš novac, novac hrvatske sirotinje, dodjeljuje portalima na kojima Pilsel, ili bilo tko sličan njemu, piše. Neka pišu što god žele, nitko im to NE SMIJE zabraniti, ali svojim novcem, ne našim, nisu nas pitali želimo li svoj novac dati njima.
Što tek, poslije Pilsela i Jovića, reći o Marku Rakaru, koji je od aktualnog režima na vlasti imao koristi, i to mjereno u tisućama kuna, a koji je hrvatske branitelje uspoređivao sa rasističkim Ku Klux Klanom? Da ne spominjemo fašistički govor mržnje dr. Nenada Horvata iz Varaždina? Svi, naravno, znamo što je on pisao na društvenim mrežama, nećemo, iz higijenskih razloga, ponavljati.
Zamislite državu u kojoj je Goran Radman glavni ravnatelj javne televizije, na kojoj progoni hrvatske novinare, kao što ih je progonio tijekom komunističkog režima... Da, to je država u kojoj je predsjednik bio Ivo Josipović, srećom, takva države se mijenja i pretvara u istinsku demokratsku državu koja je na najboljem putu da postane demokratska država kakva je oduvijek trebala biti i za kakvu su se borili branitelji.
Treba li spominjati govor mržnje Zorana Milanovića, Vesne Pusić, Predraga Freda Matića ili Biljane Borzan u izbornoj noći? Ni od toga se Josipović nije ogradio, iako je gospodski priznao poraz i otišao kao gospodin. Nažalost, teško je gospodski otići ako iza sebe ostavite rasulo i mržnju na ljevici.
Kada bismo nabrajali dalje morali bismo spomenuti Romana Bolkovića, Olega Maštruka, Nenada Stazića, Sandija Blagonića, Jelenu Lovrić ( pitajte Miroslava Lazanskog ponešto o ovoj bivšoj Sanaderovoj novinarki ), Davora Butkovića ili nekoliko jastrebova na portalima koji se također, zahvaljujući Ministarstvu nekulture, financiraju našim novcem.
Zar nije sramota da se našim novcem financiraju novine koje fašističkim ilustracijama 'kolju' hrvatske branitelje, kao što je to slučaj s 'Novostima'? Ukratko, svi oni, i njih puno više, naravno, imaju pravo da pišu što god žele, no nemaju pravo na mržnju i NE našim novcem. Vratite nam novce pa pišite što god hoćete, možete i mrziti, nije nas pretjerano briga, vaš vrijeme, poetski govoreći, je prošlo. Primjerice, Oleg Maštruko, nekakav kolumnist, prvog hrvatskog predsjednika, Franju Tuđmana, kojeg gotovo osamdeset posto Hrvata smatra potpuno pozitivnim, ili djelomično pozitivnim, državnikom, naziva starim luđakom. Treba li uopće komentirati ove svinjarije primitivnog kompleksaša. frustriranog divljaka?
Ima li, analogno tome, spasa za hrvatsku, uistinu hrvatsku, ljevicu? Postoji li čovjek, koji je spreman, koji ima snagu, povesti ljevicu kroz katarzu do izlaza, do spasa? Naravno, slušali ste Tonina Piculu u izbornoj noći iz stožera Ive Josipovića u noći odluke? To je čovjek koji bi mogao biti onaj 'Mojsije' hrvatske ljevice, dakako, nakon odlaska Zorana Milanovića poslije poraza na idućim parlamentarnim izborima krajem godine. Tonino Picula sasvim sigurno ima snagu otarasiti se glasnogovornika mržnje i doslovno rečeno civilizirati ljevicu koja bi se za pet godina mogla, pod vodstvom Tonina Picule, vratiti kao relevantan politički čimbenik u političku arenu.
Prije toga – metla... s mržnjom je, nadajmo se, gotovo. Ako nije, tim gore po ljevicu.