Piše: Mario Klečak Bio je to povijesni događaj. Mada mi se para, da nije dobro počelo. Jer prvi osuđeni (bivši političar - ministar), što se ovih dana uselio u Remetinac, dobio je cijelih 10 mjeseci za prouzrokovanu štetu od pola milijuna kuna. Mjesec dana za pedeset tisuća. I to nije ono loše. Brinu njegove zadnje riječi, prije početka robije, što su zvučale k'o najdublje misli besmrtnoga Dinamovog gazde. Svoju nedužnost zaklinje vlastitim očima, rukama, nogama i, vidi užasa - smrtnim mukama. Prvi pravomoćno osuđen, pa nedužan. Ovaj nedužni i nepravedno osuđen bivši dužnosnik, vjeruje i u zemaljsku i nebesku univerzalnu pravdu, pa je sve svoje vitalne organe spreman stavit pod hipoteku ili položit ko kauciju, pa ako je išta lago, kune se on, neka mu svi tjelesni atributi dožive, gospodarski rečeno, tranziciju. A tranzicija se u našim uvjetima, narodski definira ko - danas jesi sutra nisi. Eto u svom uvjerenju u svoju nevinost, on bi, prosto rečeno, ispustio dušu. Čisto zbog duševnoga mira.
Za njegovo dobro, neka mu ova retorika bude jedino što je kopiro od velikog nogometnog maga. Jer, tamo gdje su njega privremeno uselili, svako plesanje na stolu i svlačenja gaća pred zatvorskom publikom i obožavateljima, moglo bi ga skupo koštat. A jedva se skapulo od prošle sportske humanitarne akcije, kad je s našim soldima rasvijetlio nogometni stadion u svome selu. Bilo je to dirljivo. Njima svjetlo, a sebi mrak. Ma je dobio samo uvjetnu kaznu. Što nije loše, jer recimo na primjer, u nas u Lapadu već deset dana gori javna rasvjeta i dan i noć, a niko za to neće ni u zatvor ni uvjetno. A mi ćemo platit tu potrošnju - bezuvjetno.
Od Franjevačke provincije Presvetog otkupitelja, bogati poduzetnik otkupio je zemljište vrijedno skoro milijun i po eura, a u temu mu je pomogo mladi i zgodni fratar (frater na latinskom brat) kojega su voljeli svi, a naročito žene.
I još uvijek ga vole, uz uvjerenje, da on nije ništa kriv. Neki mještani vjeruju, da je on naprosto sebi isplatio otpremninu pred odlazak u novi život i tvrde, da je prije odlaska naručio na radiju pjesmu: Oprosti mi pape. A u Nadbiskupiji tvrde, kako je njihov odbjegli Božji sluga, u napadu egoizma, s deset milijuna kuna i zgodnom suputnicom, otputovo prema paklu. A zna se kakvim je namjerama popločan put u pakao. Pa su se oni zato ispričavali uznemirenom i osiromašenom narodu. Ma, bez brige, odgovara narod, sve ćemo mi preživjet, makar i uz palijativnu skrb, kad je već eutanazija zakonom zabranjena.
Na kraju krajeva, statistički gledano, ovaj gaf je učinio samo jedan od 87.8 posto hrvatskih vjernika. E, ma ima još! Onda oni što brane odmetnutoga fratra, raspiruju vatru, pa tumače Bibliju ko da je to Ustav i uprošteno zaključuju, da nije lupež onaj koji krade od lupeža. Siguran sam, da su pri temu mislili na onega bogatoga poduzetnika, što je platio zemlju. Jer će on ostat i bez zemlje i bez solada.
Splićani su odahnuli. Nakon uhićenja manijaka s Marjana i dosad neviđene gradonačelnikove mimikrije. Tamo je, a nije. Nema ga. Onda je odahnula prvo Torcida, a potom i cijela nacija. Hajduk živi vječno! Spašen je i to bez velike gospodarske analitike. Spasio ga je grad Split, kako bi sačuvo puno radnih mjesta i omogućio najboljim loptačima, da se što bolje naoštre i pripreme za milijunske gaže u Europi. Za to treba zahvalit najviše samoj Torcidi iz svih krajeva Hrvatske. Par tisuća splitskih radnika, što su ostali bez posla u zadnje vrijema, mogu samo žalit, što njihovi sindikati nemaju organizacijske sposobnosti čuvene Torcide. Možda izgleda okrutno, ali činjenica je, da malo koga zabavljaju plačljivi driblinzi otpuštenih brodograditelja ili radnika u industriji kamena? Bili to iko gledo u direktnom prijenosu na TV-u, u večernjem terminu. Isto je činjenica, pjesma narodnog pjesnika, koja kaže ;
U veselju i u plaču, za Hajduka život dat ću. Eto, zato aksiom svake nauke tvrdi, da se svakoj velikoj činjenici jebe za malu činjenicu.
Da ne govorimo, da ćemo zato, svi mi, a naročito Splićani, bit ponosni, kad neki, recimo kazahtanski klub pobjedi, zahvaljujući baš našemu igraču. Što smo ga mi odgojili. I ne samo to, nego ćemo znat sve o svim klubovima, u kojima igra barem jedan majstor s mora. Ko to more platit, rekli bi Splićani?
Glavni državni odvjetnik, ko što mu i titula govori, mora konzultirat državu, treba li nekoga zgrabit ili ne. Pa je, kažu pito bivšega premijera, ima li smisla, zgulit baš svaki korov. Draču i kapiniku i tetiviku. U korijenu sve sasjeć. Jer, uuu što ovo bode. Ne da mu se ni prić. Finim i njegovanim rukama to bi baš škodilo. Nego da se nekako naskoči do sredine ledine i zapali vatru. Žito ili korov - i nije neka prevelika razlika. Važno je da nešto gori. Iz daljine se u dimu i tako ne vidi što je zapaljeno.
Kad se naši političari vrate iz Europe, pa onako zlovoljno navijeste mogući novi referendum o ulasku u EU, onda čovjeku svašta pada na pamet. Mi možda opet mislimo da smo dno Europe, ali to nas samo učvršćuje u uvjerenju, da smo i temelj europske civilizacije.
A oni nama da nismo spremni. I to baš sad, kad i Europu čeka stezanje kaiša. Trebali bi nas molit da dođemo u tu zajednicu. Jer njima itekako trebaju oni, koji u tom pogledu imaju najviše iskustva! Neki misle, da oni možda brinu, kako ćemo mi na jugu, preko Neuma kad nastupi Šengen, pa čekaju, da mi prvo izgradimo most ili trajektnu luku. Ili jedno i drugo. Jer, ovako izgleda još nismo spremni. Naši političari su sigurni, da smo mi ispunili sve uvjete, pa nam sad davaju - nove. To ti je ko kad ispuniš radnu normu, a nezasitni šefovi ti je odma povećaju.
Ima u nas u Gradu čeljadi, što bi onako, velikodušno, ponudilo ostatku Hrvatske da oni idu, a da nas ostave đe smo. Pa ćemo mi doć u Europu malo poslije. Kad premostimo sve te šengenske granične katakombe.
U Sabor će uskoro prekršajni Zakon o uvredi gradonačelnika i premijera s bogatim fondom novčanih globa ali i zatvora. Pa počastimo se demokracijom. Država časti!