Na način na koji se danas ponaša Milanovićeva partija nije se ponašao čak ni HDZ Ive Sanadera, niti je HDZ dok su obnašali vlast na ovakav način vodio obračun s drugim hrvatskim predsjednikom, s čijom se politikom itekako trebalo obračunati, Stjepanom Mesićem. Dakako, demokratski, kako bi do promjene nakazne politike došlo. Mesić je zapravo posve ugodno, daleko komotnije nego s Račanom, živio s Ivom Sanaderom. Bila je to politička ljubav na drugi pogled, harmonija pokreta i osjeta, dakako, i obostrane koristi. Hrvati su to itekako osjetili na svojoj koži. Danak plaćaju i danas.
Izjave Peđe Grbina i uvijek jednako trijeznog predvodnika komunističke struje unutar SDP-a, Nenada Stazića, brijunskog kneza, unijele su nemir u Hrvatsku, i to ne samo na političku scenu Hrvatske, partija je, dakako, namjerno, nekoliko mjeseci prije izbora, ušla u sukob s predsjednicom Republike kao najvećim političkim autoritetom u zemlji koji ima ogromnu potporu hrvatskog naroda. Dva alkoholna stručnjaka SDP-a, s obzirom na imidž kakav uživaju u javnosti, dakle, krajnje negativan, nisu imala što izgubiti jurišajući na predsjednicu, no, zato su mogli itekako puno dobiti, a njihova partija politički profitirati.
Međutim, kako to već ide s partijom posljednjih godina tako je i ovaj napad na predsjednicu izveden krajnje šlampavo, amaterski, kao je stručnjak za PR iz Amerike izgubio osjećaj za realnost. Optužiti predsjednicu Republike, jedne demokratske države, da je počinila kazneno djelo te ujedno prekršila Ustav, dakle, da je napravila nešto zbog čega bi u Americi uslijedio opoziv, a nakon toga zatvor, i sve to bez dokaza, odnosno, sa smiješnom konstrukcijom koja ne bi prošla ni na sudu kojim bi predsjedavao Žarko Puhovski, neodgovorno je čak i za SDP. Ne može se na ovom stati, ili će otići Stazić i Grbin ili će, ako je kriva, kao što nije, odstupiti predsjednica države.
Teško je povjerovati da iza toga stoji Zoran Milanović, političar koji bi potopio američki nosač zrakoplova u plićaku, no, ako nije on, tko stoji iza ovih monstruoznih i ničim moguće objašnjivih napada, stravičnih konstrukcija? Je li moguće da je dio partije odlučio krenuti samoinicijativno u borbu na sve ili ništa svjestan da će im Milanović ionako donijeti manje od toga, dakle, čak ni ništa? Dakako da je teško povjerovati u ovakvu fantaziju, drugim riječima, sve se dogodilo po nalogu velikog vožda.
Milanović je autokratski predsjednik partije koji ovako ozbiljne poteze ne ostavlja amaterima bez razloga, činjenica da je izabrao Stazića i Grbina kao isturene jastrebove zapravo govori o novoj strategiji partije prije izbora koja neće birati sredstva kako bi osvojila jedan ili dva posto više pokušavajući se spasiti povijesnog debakla. Pritom na kolateralne žrtve, a to su građani, se partija uopće ne obazire. Kada bi danas bili izbori SDP bi na tim izborima osvojio 20 posto glasova, to je objektivna procjena, što je zapravo najmanje u posljednjih dvadesetak godina.
Podsjetimo. SDP je s koalicijskim partnerom HSLS-om 2000. godine osvojio gotovo natpolovičnu većinu u Saboru, tri i pol godina kasnije Račan je tijesno izgubio od Ive Sanadera, četiri godine kasnije, dakle, u studenom 2007., ponovno se dogodilo isto, i na koncu 2011. partija je nakon Sanaderovog pustošenja dugog osam godina pobijedila uvjerljivo na izborima zajedno sa nekoliko stranaka, suučesnica, koje su tvorile takozvanu Kukuriku koaliciju, koja se dana, poslije neispunjenja svojih obećanja, gotovo u potpunosti raspala. Milanovićeva Vlada manjinska je Vlade i ovisi o vjernosti i apetitima Milorada Pupovca.
Što, dakle, želi partija postići s ovim bjesomučnim jurišima na hrvatske institucije pokušavajući čak i od građana napraviti idiote? Naime, igra na sve i ništa vrlo se lako može obiti o glavu, kad god je kockao Milanović je izgubio, zašto bi danas bilo drugačije? Jednostavno, Milanović nema izbora.
Zanimljivo je za kraj spomenuti da jedan dio hrvatskih medija, povodeći se za nebulozama Grbina i Stazića, napada predsjednicu pokušavajući uvjeriti građane da se doista radi o pokušaju utaje poreza a ne donaciji, posebno je zanimljivo spomenuti da takve optužbe dolaze iz onog dijela medija koji su zatajili ili opljačkali, dok je nekima oprošteno, na desetke milijuna kuna poreza, o oni, naravno, kad su pljačkali, nisu ni pomišljali da bi bilo što od opljačkanog dali u humanitarne svrhe, štoviše, sve su podijelili sebi. S jednim takvim osuđenim kriminalcem nedavno se susreo i aktualni premijer, Zoran Milanović, tada mu nije smetala činjenica da njegov sugovornik u birtiji ne plaća porez i da državu tako pljačka godinama?