Glavni su prigovori pri tomu jasno eksplicirani – novi ministar nema nikakvo ime u „hrvatskoj kulturi“, a njegova su javno iskazana stajališta oglašena za filofašistička, odnosno „ustaška“, pa su sukladno tomu u punoj suprotnosti s obnašanjem funkcije u resoru koji mu je pripao. Njegovo nepoznavanje „kulturne problematike“ dokazano je dokidanjem financiranja „neovisnih (internetskih) medija“, a sam taj postupak motiviran je (slijedom prigovora) upravo njegovim ideološkim stajalištima. Dio „kulturne javnosti“ krenuo je u ozbiljan pohod rušenja novoga ministra, pri čemu su poticaji za sve to, pa i „orkestracija“ (da ostanome u „kultunom“ miljeu) došli iz sfere profesionalne politike, odnosno iz krugova onih koji su krajem prošle godine morali napustiti poziciju vlasti.
No, što je stvarni sadržaj optužbi koje se iznose protiv novoga ministra? Poznaje li on „hrvatsku kulturu“ i može li se nositi s problemima iz toga resora? Kratak i jasan odgovor na ta pitanja (podrazumijeva li to stanje u toj društvenoj domeni kako ga vide sami akteri) mora biti jasno odrečan – Zlatko Hasanbegović vjerojatno zna puno o hrvatskoj kulturi, ali on jednostavno (ako je suditi po prvome potezu) nije u stanju ispuniti očekivanja elite one „hrvatske kulture“ o kojoj je tu stvarno riječ, i to, ma kako to paradoksalno moglo zvučati, jer nije dio toga miljea. Novi ministar nije, naime, „umrežen“ u sustav kojemu je stavljen na čelo i ne zna ili ne želi poštivati nepisana pravila koja u tome sustavu vrijede. Ta nepisana pravila, koja govore o tomu kako se, koliko i komu novaca u tome sustavu dijeli, zapravo su najvažniji element „lokalnoga znanja“ koje omogućuje obavljanje funkcije ministra, i daleko su vrijednija od goleme i složene mreže zakonske regulative koja formalno regulira upravo ta ista pitanja. Pravo „lokalno znanje“ koje omogućuje perpetuiranje cijeloga sustava (i „normalnoga“ obavljanja ministarske dužnosti – zato su svi dosadašnji ministri/ce bili dio „kulturne scene“) je ono znanje koje govori kako, prividno se držeći te iste regulative, izvesti stvari tako da novac dobiju oni „koji trebaju dobiti“. U tome je stvarna tajna „lokalnoga znanja“!
„Osinje gnijezdo“ u koje je svojom prvom intervencijom ušao Zlatko Hasanbegović – njegovo dokidanje cijeloga jednog pogona
„Hrvatska kultura“ u kojoj je oblikovano to „lokalno znanje“ zapravo je neobična stvar – stanovnici naše države, naime, očajno su loši potrošači „kulturnih dobara“ koja se u nas proizvode. Kako sada stvari stoje, teško je ovdje očekivati da bilo tko od onih što se bave bilo čime što je „elitna“ kultura, kako u onome klasičnom smislu „visoke“ umjetnosti tako i one „avangardne“, zarade na tržištu dovoljno za preživljavanje – bez obzira na to je li riječ o piscu, slikaru, glazbeniku, glumcu ili redatelju, vrlo teško se od publike namiruje dovoljno sredstava za platiti stan i hranu, a da se o bilo čemu drugome i ne govori. U takvoj situaciji cijeli pogon „elitne/avangardne“ kulture, kojega u prvome redu tvore umjetnici i oni koji se za takve izdaju, praktično živi na državnim sredstvima i to najvećim dijelom u krajnje skromnim okvirima. Pa ipak, dovoljan je tek i površan pogled na javnu scenu da bi se vidjelo kako ima umjetnika čiji je život daleko od bilo kakve skromnosti – stanovi, automobili, odjeća, putovanja i uopće životni stil tih ljudi (čije slike se objavljuju u rubrikama „poznati“) podrazumijevaju visoku razinu prihoda. Na drugoj strani, međutim, nitko od njih ne objavljuje knjige koje se prodaju u stotinama tisuća primjeraka, svira glazbu i snima filmove ili radi predstave koje slušaju i gledaju desetine ili stotine tisuća ljudi, odnosno prodaje slike za desetine tisuća kuna, pa da bi si temeljem toga mogao priuštiti takav stil života.
Iako je na prvi pogled to prilično misteriozna situacija – određeni ljudi očigledno raspolažu sredstvima koja su u punome nesrazmjeru s onim što su u stanju zaraditi na tržištu – sve to nije teško objasniti. „Tajna“ je zapravo ono „lokalno znanje“ o tomu kako, koliko i kome usmjeriti državnoga novca koji se izdvaja za „našu kulturu“. Upravo u to svojevrsno „osinje gnijezdo“ je svojom prvom intervencijom ušao Zlatko Hasanbegović – njegovo dokidanje cijeloga jednog pogona koji se već bio uštimao kao integralni dio sustava, i koji je samo još jednom potvrđivao i utvrđivao da je dosadašnji način raspodjele državnog (i paradržavnog) novca bio ispravan (hvalospjevi u tim medijima su bili dokaz uspješnosti načela te raspodjele – ako vam se čini da je to perpetuum mobile posve ste u pravu), razlog su pojavi panike, prosvjedima i zahtjevima za njegov odlazak. Novi je ministar posve ispravno detektiran kao loose canon, čovjek koji je posve nepredvidljiv na mjestu koje zahtijeva punu predvidljivost.
Hasanbegović predstavlja opasnost za vrlo moćan ali i uzak gremij hrvatske kulturne „elite“Upravo je zato Zlatko Hasanbegović proglašen za fašistu – on predstavlja opasnost za vrlo moćan ali i uzak gremij hrvatske kulturne „elite“; njegovi nekotrolirani postupci mogu vrlo brzo dovesti u opasnost cijelu zgradu „hrvatske kulture“ koja se gradi evo već punih dvadeset i pet godina. Ta je zgrada, započeta zapravo još daleke 1945. godine, doživjela gotovo razorni potres početkom 90-ih godina prošloga stoljeća. Tada su se, po današnjem tumačenju, pojavile „horde nekulturnih Hercegovaca“ (opći naziv za sve koji su rušili komunizam) kojima nije bilo jasno kakvi su to „ugledni neovisni i slobodni umjetnici“ koje gotovo nitko ne čita, ne sluša i ne gleda njihove „proizvode“, a koji k tomu četrdeset i pet godina nisu vidjeli ništa od totalitarizma jugoslavenskoga socijalizma te su svojim djelovanjem zapravo vrlo aktivno sudjelovali u stalnoj reprodukciji toga totalitarizma. No, vlast koja je uspostavljena 1990. ipak nije bila sklona takvom radikalnom tumačenju – „ugledne umjetnike“ (kao uostalom i „ugledne znanstvenike, intelektualce“ itd.) nije bilo jednostavno moguće tek tako „otpustiti“ jer ih nije imao tko zamijeniti, a ne može se praviti država bez njih, odnosno njihove „kulture“. Sa svoje strane, ne bi li se nekako izvukla iz škripca i dodvorila novoj vlasti, cijela je ta scena zatomila svoj žal za „Jugoslavijom i socijalizmom“ te prihvatila nove nacionalne okvire – metaforički rečeno stara je građevina pogođena potresom zakrpljena, malo joj je promijenjena i dotjerana fasada i kao takva je dalje dograđivana.
Stari ideološki narativi premazani su novom nacionalnom bojom te je u tome samodostatnome sustavu nadalje sve funkcioniralo po receptu koji je odavno koristio pater familias cijele te bulumente, Josip Broz Tito, a koji je glasio: „daj desni žmigavac, a idi lijevo“! „Elita“ se nadalje (biološki) samoreproducirala u cijele dinastije, a tek je s vremena na vrijeme agregiran u taj krug poneki biološki nasljednik nove/stare političke i gospodarske elite, netko od one djece koju su oduševljavale američke serije i holivudski filmovi o životu mladih u „umjetničkim“ krugovima.
Očajnička borba izgladnjelih piranha za ono malo mesa što je još stizalo u skučeni bazenSve bi to i nadalje klapalo da se nije dogodila kriza 2008. godine. Korumpirana i nesposobna vlast ondašnjega (Sanaderova) HDZ-a izgubila je izbore 2011. godine, a na valu pučkoga nezadovoljstva na vlast je došao mladi i neiskusni Zoran Milanović. Svoju je ekipu složio od „mladih“, a zapravo neiskusnih i nesposobnih partijskih mediokriteta i sponzoruša te opakog kompradorskog stručnog odjela za korupciju i nepotizam zvanog H(rvatska) N(arodna) S(tranka). Takvi kakvi su bili, neuki i nesposobni, naravno da se nisu znali nositi s krizom – jedino što su znali i umjeli bilo je dodati novi golemi teret ionako neizbalansiranom državnom proračunu kroz postupak koji se ponajbolje opisuje pučkom dosjetkom o „uhljebljenju“. Desetine tisuća važnih i manje važnih klijenata zadovoljeno je zapošljavanjem na teret državnog proračuna, državnih tvrtki i paradržavnih organizacija, a novac za alimentiranje cijeloga tog pogona, poput svojih bioloških i duhovnih roditelja iz doba socijalizma, našli su kroz najjednostavnije moguće postupke – cijeđenjem ionako iscjeđenih podanika i uzimanjem sve većih i većih kredita u inozemstvu. U takvoj situaciji naravno da je „naša kultura“ prošla najgore te je novca za održavanje cijeloga sustava bilo sve manje i manje, pa je već tada počela očajnička borba izgladnjelih piranha za ono malo mesa što je još stizalo u skučeni bazen – pitanje od presudnoga značenja postalo je ono tko će kontrolirati preostale sigurne kulturne „krave muzare“ (televizija, film, etablirani „kulturni festivali“ i sl.).
Milanovićev jedrenjak mediokriteta i sponzoruša sigurno završava na sprudu golemoga pučkog nezadovoljstvaNovi element u cijeloj priči pojavio se u suton „partijske“ vlasti – američki „čarobnjak“ za „odnose s javnošću“, doveden kako bi spasio što se spasiti dade, jasno je uočio da Milanovićev jedrenjak mediokriteta i sponzoruša sigurno završava na sprudu golemoga pučkog nezadovoljstva ako se na njega ne istakne ideološko jedro kojim se može uhvatiti bar kakav takav vjetar podrške! Nesposoban i lijen za bilo kakav ozbiljan posao, o čemu je javno govorio jedan od rijetkih sposobnih ministara koji je morao napustiti njegovu vladu, Z. Milanović se vrlo brzo i uspješno pronašao u roli ideološkoga vođe u svijetu koji je podijelio izrekavši sudobonosno „mi ili oni“! Oko njega su se odmah okupili svi oni koji se 1990. godine s gorčinom sjećaju kao velikoga poraza; priključio im se i dio novih generacija koje se socijalizma ne sjećaju no kojima ideološke bljezgarije toga doba, oslobođene tereta stvarnosti koja je iza njih stajala (od „Obrovca“ pa nadalje) i u najboljem svjetlu prikazane u preostalim visokoškolskim ideološkim utvrdama, iz današnje perspektive izgledaju vrlo privlačno; „tvrdu jezgru“ pak tvore svi oni mediokriteti i sponzoruše koji su pri „uhljebljivanju“ prošli najbolje i koji su egzistencijalno zainteresirani za održanje status quo-a. Taj šaroliki skup stvarnih konzervativaca (jer je njihov cilj povratak u prošlost a onda i očuvanje svijeta koji je postojao prije 1990. godine) kao svoga „Drugog“ je odabrao „ustaše i desničare“ i to u zemlji koju i danas u političkome smislu karakterizira iznenađujuće niska razina podrške krajnjoj desnici (sve stranke krajnje desnice, koja je po svemu operetna formacija, ne bi danas, ujedinjene, uspjele prijeći izborni prag od 5% glasova). No, kao i prije 1990. godine, za te ljude stvarnost ne predstavlja relevantan čimbenik – za njih nije važno ni što vi govorite, ni što radite, jer oni znaju što mislite! Mentalni obrasci Stasi-ja (ovdje se valja prisjetiti stare latinske izreke nomen est omen), higijeničara duha koji su bili u stalnoj potrazi za neprijateljskim mislima i kad one nisu izgovorene, još uvijek vlada u krugovima koji sebi tepaju „lijeve liberalne građanske snage“ (a da pri tomu nemaju ni jednoga od ta tri elementa).
Cijeli tekst pročitajte
OVDJE.Prof. Mladen Ančić/narod.hr