Obilježen Dan mladosti

Josip Broz umjesto Tita

Ne bez poslovičnog ponosa što su zbog nekog našeg, makar i mrtvog, toliki ljudi morali stajati mirno kao bubice dok se prethodno dostojanstveno ispraćeni Maršal izležavao, turistički vodič napominje da su na posmtrnom derneku kakav svijet do tada nije vidio, jedni do drugih, rame uz rame, stajali ljuti neprijatelji, prebogate okrunjene glave, komunistički despoti i diktatori opće prakse koji su se na kraju uglavnom izvukli

Josip Broz umjesto Tita
Grupe Titovih fanova iz, kako to novinari vole kazati, svih krajeva naše bivše domovine, penjale su se put Kuće cvijeća da još jednom odaju počast svom mrtvom, nedovoljno shvaćenom i od izdajica svoje domovine (prokletih u jednom stihu himne “Hej, Slaveni!”) zaboravljenom vrhovnom komandantu.
Uspon je blag, ali sunce piči, a godine su prošle pune muka, pa se među diskretnim žamorom smuljanom od makedonskog i slovenskog jezika i od dijalekata nečega što smo sa razložnim ponosom zvali srpskohrvatski/hrvatskosrpski čuju i alanfordovski puf i pant uzdasi velikog zamora prvoboraca. Ono malo mlađarije rođene nakon Titove, ili čak smrti SRFJ, uredno je, sa istom trendovskom revnošću kojom se kače i skidaju pirsinzi i mijenjaju frizure, nosilo pionirske kape i marame.
Srednjovječnim, u vremenu okamenjenim pionirima i omladincima koji su zaista polagali zakletve i zaista živjeli u vrijeme procvata bratstva i jedinstva, izgleda da je ipak najbolje i najgore. Istrajavajući na putevima Boška Buhe i Sirogojna, a potom i Ive Lole i Ivana Gorana Kovačića, oni ne bez ponosa ističu da su svoje naj ljepše godine života proveli u blagostanju, ali da je onda sve, odjednom, otišlo u pičku materinu i zateklo ih nespremne.
Sve njih na vrhu topčiderske golgote, u potrazi za što egzotičnije odjevenim i što poetičnije nastrojenim sugovornicima dočekuju snimatelji i fotografi. Novinari tiltuju: “Je li bilo bolje u vrijeme druga Tita?”, “Je li bilo bolje u vrijeme druga Tita?”, “Je li STVARNO bilo bolje u vrijeme druga Tita?”. Nositelji partizanskih spomenica, odlikovani borci i poneki narodni heroj, umorni, preumorni, jedva daju odgovore kroz koje stalno mantraju o vrhovnom komandantu, a oni najmlađi priznaju da o Titovom vremenu zapravo pojma nemaju ali da su od starijih čuli da je bilo totalno strava, krejzi-seksi-kul. Da urednici ne budu potpuno zadovoljni potrudile su se slovenske omladinke u kasnim četrdesetima. “Ne da je bilo bolje, nego ovo sad ništa ne valja”, kažu. “O, zaista?”, cvrkuće prezadovoljna novinarka, “Pa zar se u Europskoj uniji ne živi dobro?” “Uopće se ne živi dobro, samo zatvaraju tvornice”, ispunjavaju drugarice iz Slovenije političke i moralne uzuse poštenog konzumenta svakog mejnstrim medija u Srbiji.
Onda svoje vodiče koji mašu zelenim i žutim zastavicama među Titovim hadžijama našle su se i dvije grupe starkelja iz U.S.of A, bakice sa slamnatim šeširima i nemogućim cvijetnim kombinacijama, dedice u bermudama i sandalama, sa dokoljenkama. Vodič im kaže kako je tu, na metar od njih, na Titovoj sahrani bio okupljen svjetski creme de la crème. Ne bez poslovičnog ponosa što su zbog nekog našeg, makar i mrtvog, toliki ljudi morali stajati mirni kao bubice dok se prethodno dostojanstveno ispraćeni Maršal izležavao, vodič napominje da su na posmtrnom derneku kakav svijet do tada nije vidio, jedni do drugih, rame uz rame, stajali ljuti neprijatelji, prebogate okrunjene glave, komunistički despoti i diktatori opće prakse koji su se na kraju uglavnom izvukli. “Interesting, interesting”, ponavlja baka koja kao da je bacila oko na vodiča. Ali uvek ima neko but, pa vodič uz napomenu da ima 'da im priopći some bad things' i ne bez značajne dramske pauze, na demokraciju naviklim Amerima priopćava da se kod Maršala nije baš pretjerano tolerantno gledalo na religiju naročito među vojskom i državnim namještenicima, zbog čega se iz do maloprije očarane grupice čuje poneko Oh, Christ!

Centralni dio ovogodišnje proslave Dana mladosti, započeo je oko podne. To je zapravo promocija uskrsle Komunističke partije, na čijem čelu se drugi put u povijesti nalazi Josip Broz. Prije nego što će Titov unuk okupljenima izložiti svoje namjere, pred ulazom u Muzej istorije Jugoslavije trubači su zagrmjeli “Od Vardara pa do Triglava”. Nekad hrabri partizani i kuriri i njihovi ideološki potomci načas su se uhvatili u kolo, trobojka sa kao krv crvenom petokrakom se zavijorila, a iznad nje, na bini postavljenoj za govoranciju, i zastava Libije (zelena, Gadafijeva verzija) kojom su zagrljeni mahali Titovi poštovatelji i neki ljudi sa majicama sa Gadafijevim likom i natpisom “Podrška prijatelju”. Nakon što su trubači i igrači “Moravcem” još malo ištemali zrak i beton pod sobom, na bini se pojavio Josip Joška Broz.

Svašta se tu čulo: o političarima koji gledaju samo sebe a ne interese naroda i koji će vrlo brzo postati prošlost, o pokradenim radnicima, neuspjelim privatizacijama, genetski modificiranoj hrani kojoj je cilj da stanovništvo planete svede sa sedam na tri milijarde, o NATO zlikovcima, o prijatelju Gadafiju koji im se odupire, novoj državi sastavljenoj od zemalja bivše SFRJ zasnovanoj na ekonomskim vezama. Rješenje za sve te probleme, pogađate, ima Komunistička partija.

Odlazeći sa skupa posjetitelji su mogli vidjeti i produkt, samo za tu priliku izvedenog performansa umetnice Marte Jovanović: karanfilima zasađenim u fontani ispred Muzeja istorije Jugoslavije, pomoću performera obučenih u odjeću japija, ona je ispisala reči “In God we trust”.

Crveno cvijeće tiho je patilo pod podnevnom žegom.

  • Autor: e-novine
  • Foto: Yu leksikon
  • Objavljen: 26.05.2011 00:40
  • Posljednja izmjena: 26.05.2011 00:41
Šalji dalje:

Nema komentara

Komentiraj članak

Potrebna je prijava kako biste komentirali.