Branili su legendarnu Trpinjsku cestu, uništavajući srpske tenkove, izlazeči iz podruma, udarajući u neprijateljske tenkove iz kuća, kasnije iz ruševina, jer kuća više nije bilo, boreći se tako do posljednjih dana obrane Vukovara.
Osobno sam prije 21 godinu imao čast upoznati nekolicinu Žutih mrava, koji su ulazili u legendu dok je još Vukovar pružao otpor četničkim zvijerima. O Žutim mravima pričale su se priče već u ljeto devedeset i prve, u kolovozu, rujnu.., koje su iz opkoljenog Vukovara dolazile na prilazima do ostalih hrvatskih branitelja u Nuštu, Vinkovcima, "maloj Bosni" (vinkovačkoj četvrti na kojoj su položaje prema okupiranom Ceriću držali HOS-ovci).
Do svih su njih dolazile priče o podvizima Žutih mrava, ali na moje višemjesečno inzistiranje kod prijatelja, hrvatskih boraca u Vinkovcima (odakle sam kao ratni eporter izvještavao u rujnu, listopadu studenom 1991. godine), da me netko upozna s barem jednim Žutim mravom, uvijek sam nailazio na isti odgovor:
- Pa, kako ćemo te upoznati, svi su oni u Vukovaru, na Trpinjskoj cesti?
Ipak, priče o Žutim mravima izlazile su i izvan Vukovara. No, do Žutih mrava je bilo nemoguće doći, ako nisi u Vukovaru. I tako je bilo sve do 12. studenoga 1991. godine...
Tog sam dana u Vinkovcima naletio na Pincu i još trojicu hrvatskih gardista koji su stigli iz Vukovara. I zabilježio priču o Žutim mravima, iz prve ruke.
Ova četvorica Žutih mrava odlučili su se na proboj iz Vukovara prema Vinkovcima nakon što su u borbama na Trpinjskoj cesti i okolnih lokacijama ostali odsječeni i nakon što im je proboj prema Vinkovcima ostao jedina nada. Krenuli su prema Vinkovcima, s njamjerom da se u Vukovar vrate boriti, čim iznađu prvu mogućnost.
Do Vinkovaca su uspjeli poslije puna dva dana i dvije noći probijanja kroz neprijateljske redove, minska polja i srpska sela. O putu kojim su prošli, iz razumljivih razloga, nismo tada pričali.
Daleko nam je važnije bilo zabilježiti kazivanje Žutog mrava nadimka Pinca, o tome što se zapravo događa u Vukovaru i kako tamo ljudi proživljavaju sate i sate pravog pakla koji ih je tamo zadesio. Evo tog svječanstva:
"Znaš što, u Vukovaru ti je užas! Bombardiraju te cijeli dan, da samo znaš kako je grozno kad ti za dva sata u krugu od pedeset metara padne pedeset granata. To ti je da poludiš!
A da vidiš, jednom našem suborcu, u bolnici je ležao ranjen, 'krmača' je probila nekoliko zidova, ulatjela u podrum, pala mu između nogu i nije se aktivirala. Zamisli, dvjesto kila eksploziva pred vlastitim očima uleti ti između nogu! Srećom, 'krmača' se nije aktivirala, ali je to ipak bio užas za ranjenika. Ej, taj je odmah osijedio!
Da samo znaš kako je kad ti iznad glave, negdje na tridesetak metara, proleti MIG-29. Pa, jebalo ga sunce, zemlja tutnji! A oni bombardiraju po svemu. Piče pa kućama, bolnici, piče po bunarima, vojska zna gdje su, ne mo'š više uopće doći do vode. Provozati se Vukovarom autom k'o što se ovdje vozaju, to ti je devedeset posto da ćeš dobiti geler, ako ne i metak, a najvjerojatnije ipak metak.
Nisam se okupao tri mjeseca. Sad kad sam došao u Vinkovce, to mi je bilo prvo. Jer, kad se navikneš na život u podrumima, onda te i male stvari vesele. A tek vrata! Ja već mjesecima na ulazu u svoj podrum nisam imao vrata. Zaboravio sam kako izgledaju, kao da sam rođen na brodu i cijeli život ondje proveo.
U Vukovar ne možeš poslati pojačanje, ne možeš poslati dvije tisuće ljudi. Jer, njima onda treba naći mjesta u podrumima, inače su topovsko meso. A mjesta u podrumima više nema! U tim je podrumima i dvije tisuće djece, neka još sunce nisu vidjela.
Možda će ti izgledati smiješno, ali žene u Vukovaru izgledaju kao vještice! Te žene više ne češljaju kosu, ne zato što nemaju čime, već one o tome uopće ne razmišljaju,one su izvan sebe. Žao mi je grada, žao mi je kulture, ali jebeš spomenike, ništa nije vrijedno k'o ljudski život.
Pitaš me za Borovo Naselje? Ne, ono nije odsječeno od Vukovara. Istina je da su tamo poginuli i njegov zapovjednik Blago Zadro i sin mu, istina je da je u Borovo Naselje ušlo desetak oklopnjaka, što tenkova, što samohotki, ali je sve očišćeno.
Ali, unatoč svemu, nikada neću razmišljati na način – meni je svaki Srbin četnik. Nije, Nije za mene svaki Srbin četnik. Ne mogu tako razmišljati.
Svi, i radio i televizija i novine, svi, baš svi o Vukovaru govore kao o gradu – heroju, a ja ti kažem – tamo je heroj svaki borac, svaka žena, svako dijete. Svi su tamo heroji!
Ej, čovječe, meni su zabranili da bilo što govorim novinarima, čak su mi rekli da nikome ne kažem da sam iz Vukovara! Nije mi to kazao Jastreb, već jedan niži zapovjednik. Daj, molim te, javi to, nek' se zna! A meni nek' brani bilo tko da govorim o Vukovaru, ali ja ću ovo govoriti i pred dva sreljačka voda!“
Ispričao mi je svoju priča Pinca, vukovarski Žuti mrav, 12. studenoga 1991., odlučan da se za koji dan vrati s još jednom grupom u Vukovar, čim nađu novi koridor. Njegovu sam priču zabilježio i objavio u Slobodnom tjedniku, za koji sam tada pisao.
Vjerovali su Pinca i njegova tri suborca da će se u Vukovar vratiti, jer se još može braniti i obraniti. Bilo je, međutim, prekasno. Šest dana kasnije, Vukovar je pao...
JOŠKO DADIĆ