Njegovom “očinjskom” pokrovitelju, kako piše Željko Ivanjek u Jutarnjem, Krleži partizani nisu bili potrebni da izroni na književni tron. Krleža je ime stvorio bez da se pentrao po šumama i gorama u društvu Save Kovačevića ili Jože Manolića.
Istina da je drug Tito morao malo podviknutina razigrane boljševike tipa Milovana Đilasa, Aleksandra rankovića i slične da Krležu ostave na miru. Nakon toga su se mogli zadovoljiti tek sa Milom Budakom i drugim piscima. Tito je uz bravarsku i maršalsku, završio i pijanističku školu.
Ta je škola spasila u logoru glavu i dirigentu Lovri Matačiću. Da bi ga sklonio od domaćih jastrebova, Tito je Matačića poslao najprije u Skopje, a kad su se boljševici u Zagrebu dovoljno napili krvi onih do kojih Titu nije bilo stalo, Matačić se mogao vratiti u Zagreb. Tako dolazimo do zaključka kako Tito nije samo dao ubiti ustašoidne Hrvate nego je i tri puta intervenirao za Matačića, Krležu i Tuđmana dajući svima do znanja da mu je ipak stalo do nekih Hrvata i da takvima ne treba pakirati.
U to idilično vrijeme Joža Horvat je bio komunistički pisac kao što je Edo Murtić bio komunistički slikar. Edo se kasnije malo zaigrao pa je umjesto slika socijalističkog realizma i udarničkog entuzijazma radništva počeo slikati razne apstrakcije živih i skladnih boja. To je bilo razljutilo velikog partijskog soboslikara Mošu Pijadu koji se po visini želio izjednačiti s Edom Murtićem i to tako da ovoga skrati za glavu. Na sreću, nije mu to uspjelo!
Potom je došla 1971.g., i hrvatsko proljeće. Nixon u Zagrebu uzvikuje “Slobodna Hrvatska!”, slično kao sada Hillary Clinton. U prosincu 1971.g., ponovno jedna antička drama. Masovna uhićenja, Petrinjska je puna studenata, mladih i raznih drugih idealista. UDB-a radi prekovremeno.
U zatvoru su Tuđman, Gotovac, Tomičić, Ivičević, Veselica, Đodan i drugi. Počinju suđenja. Pljušte bezuvjetne zatvorske kazne, Lepoglava, Stara Gradiška. Onda odjednom, ni od koga nagovoreni, svoj glas dižu dva intelektualca protiv komunističke represije: Joža Horvat i Gustav Krklec, a četiri godine ranije Stipe Mesić. Rezolutno i javno traže od Partije još hapšenja i još strože kazne za narodne neprijatelje, svoje kolege koji trunu u zatvorima. Ti kulturni boljševici su mogli odšutjeti ako baš nisu htjeli dići glas protiv vulgarne represije protiv onih s kojima su često ranije ispijali kave u Klubu književnika ili u Gradskoj kavani.
Horvat i Krklec su valjda, zajedno sa Mesićem i Dubravkom Škiljanom, čvrsto vjerovali da su komunisti ljudi posebnog kova, a Juga država posebnog kova, pa su se spremno okrenuli protiv svojih bivših prijatelja i kolega.
Da paradoks bude veći Mesić je 2005.g., Jožu Horvata odlikovao visokim državnim odlikovanjem zaboravivši da je Joža tražeći 1971.g., strože kazne za proljećare to tražio i za Stipu Mesića kad je prerano zakukurikao loše procijenivši političku situaciju.
Međutim, Stipe je taj svoj eksces popravio svjedočenjem u Hagu protiv hrvatske države i generala. U odnosu na Horvata pokazao je da i nije zlopamtilo. Zato ne vjerujte sve što od mene čujete o Mesiću. Stvarnost je još gora.
/Zvonimir Hodak/