Piše: Dr Boris Sokal, spec. med. rada
Povod današnjem tekstu je kraći članak u jednom domaćem dnevnom tisku, od 19. 06. 2012. godine. Citiram: „Ministarstvo obrazovanja bez znanja javnosti, ukida vijeće za normu standardnog hrvatskog jezika, čime se pokušava stvoriti uvjete za uvođenje novosadskog pravopisa i povratak na SH ( srpsko-hrvatski). Što je krajnji cilj navedene oduke ministarstva- ne znam. Ali znam i sjećam se, kako me spomenuti sadržaj članka podsjeća na neka davna, ali nezaboravljena vremena. O tim prošlim vremenima-malo kasnije. Najprije moram rijet, kako nisam nikakav stručnjak za jezikoslovlje. Ne proučavam jezik, nisam lingvist, filolog. U većini mojih kolumni postoji priličan broj jezičnih i gramatičkih pogrešaka. O njima me na diskretan i kulturan način upozorava i savjetuje izvrstan poznavatelj hrvatskog jezikoslovlja, gospar T.K.
No, također se mora iskreno priznati, kako je naš jezik zatrpan tuđicama. Često se nesvjesno upotrebe, ne misleći da najčešće postoji i hrvatski izraz za taj pojam. Tuđice su došle iz francuskog, engleskog, njemačkog, talijanskog, mađarskog, turskog, ruskog jezika. A najviše srpskog. Više nego iz latinskog i grčkog.
Ako se recimo, otvori „rječnik suvišnih tuđica u hrvatskom jeziku od Dr. M. Š. , ostane se iznenađen njihovim obiljem. Npr. riječ agresor (latinska, znači razbojnik), a u našem duhu postoji izraz- nasilnik ili napadač. Ili, imitirati (njemačka)- oponašati, ugledati se. Ili keš (engl.)- gotovina. Pa eklatantan (franc.)-jasan, očevidan. Reful (talij.), udarac, vihor, vatreni udar. Katastrofa (grč.) – slom, propast, svršetak. Utija (turski)-glačalo. Ili srbizmi: Saobraćaj- promet, pa krst- križ, pa izvinite- oprostite, šljem-kaciga. Onda štab, a hrvatski-stožer. Ugao-kut. Spoljni- vanjski. Talas-val. Hleb- kruh, etc, etc. U Hrvatskoj je tek zadnjih godina zavladalo značajno zanimanje za jezična pitanja. „Jer kome je stalo do osobne kulture, mora mu biti i do jezične kulture, pošto je ona sastavnica opće kulture. I više od toga! Jezik je osnovicom nacionalnog bića i bitka…“
U uvodu svog rječnika, DR. M.Š., ovako piše: „Unos tuđica u hrvatski jezik zahuktan je iza Drugog svjetskog rata. Uklapa se u težnju rashrvaćenja cjelokupnog hrvatskog bitka i bića... Ako je tada bila stvorena neka nova riječ ili ne dao Bog-povraćena neka izgurana riječ u taj tren je s najslužbenijeg mjesta ista označena ustaškom, njezin uporabitelj nacionalistom, neprijateljem „bratstva i jedinstva“, te „samoupravnog socijalizma“ (svugdje samo klete ustaše i ustaštvo). Istodobno, širom se otvoriše vrata srbizmima. Nisi smio pisnuti toj navali. Čak i pridjev hrvatski bi izbačen iz škola. Zamijenjen je nazivom „materinski jezik“.“
1968. g., kao studenti medicine, organizirano smo posjetili tvornicu lijekova „Galenika“ u Beogradu - Srbija. Nakon obilaska pogona, jedan moj kolega i ja zaželimo sendviče. On pođe kupiti sira i salame, a ja kruh. Uđem u obližnji dućan prehrambenom robom i pristojno zamolim pola kilograma kruha, koji je poredan po policama.
Prodavačica me drsko pogleda i poviče: „ Ovdje nema kruha!“ Iznenađen i pokunjen, brzo napustim butigu (poslije je moj kolega zamolio pola kilograma hleba i mi učinismo sendviče). Razmišljao sam: Prodavačica umjesto da je sretna što čuje stranu riječ, ona se ljuti (bi li se ljutila da sam zatražio kruh na njemačkom ili ruskom jeziku)? Ili što bi se tek dogodilo da sam je tada upitao: Gdje se opskrbljujete (snabdevate) kruhom (hlebom), tko vam ga dostavlja (isporučuje)? I ovdje vam je zrak (vazduh) suviše suh i njegova temperatura je iznad 30 stupnjeva (stepeni)! Najvjerojatnije, proglasila bi me prikrivenim ustašom. Za razliku od nje, ja sam sretan što poznam i srpske riječi i još znam čitati ćirilicu. Uz njemački, to su dva strana jezika, kojima solidno baratam. Godinu dan prije posjete „Galenici“, u Hrvatskoj je bila objavljena „Deklaracija o nazivu i položaju hrv. književnog jezika.“
U Deklaraciji (proglas, očitovanje) su izneseni negativni stavovi o sklopljenom novosadskom dogovoru iz 1954 godine (Dogovor 40 akademika iz Srbije, C. Gore i Hrvatske u Novom Sadu). Tada je odlučeno kako treba stati na put opstojanju razlike između hrvatskog i srpskog književnog jezika. Razlike ublažiti na način da se uklone hrvatska jezična obilježja (nepošteno nametanje srpskog jezika-kao državnog). U Hrvatskoj su sredstva priopćavanja, tj. uredništva širom otvorila vrata srbizmima. Time su dokazivali odanost gospodaru, odanost političkoj liniji i platformi avangarde radničke klase.
Odan treba biti, jer ako posrne gospodar-sluga padne. Hrvatska objava deklaracije nije prošla glatko. Domaći političari i jugounitaristi, zahtijevali su hitne zatvorske kazne za njene autore (narušeno je bratstvo i jedinstvo)! Ipak, hrvatska strana je bila uporna i hrabra: Institut za hrvatski jezik, društvo književnika, MH, pojedinci u potpunosti su se odrekli (1971.), novosadskog dogovora. Ista godine u Londonu je tiskan novi Rječnik i Pravopis hrvatskog jezika (tzv. „Londonac“). Nažalost njegova primjena je usporena, jer je iste godine „Hrvatsko proljeće“ doživjelo vrhunac, a onda nasilno ugušeno! Također se treba prisjetiti: Do 1990. bili smo u braku sa Srbijom, tj. Jugoslavijom, tj. sa Velikom Srbijom. U veliko srpskoj zamisli-glavna prepreka su bili HrvatiI! Zbog toga ih je trebalo neutralizirati, ukloniti. Treba im stalno nabijati na nos kompleks negativaca i zlih. I to prvenstveno zato što su u II. svjetskom ratu imali taj nesretni ustaški pokret, piše vojni psiholog Prof. Z.K. i nastavlja otprilike ovako: „Stalno se ističe kako su ustaše bili fašisti.
Dunkve, Hrvati su fašisti. Hrvat je loš.
Uvijek kriv. Treba im stvoriti osjećaj inferiornosti ili podređenosti. I srpski propagandni stroj zamislio je uvijenu podlogu za porobljavanje. Silom nametnuti „jedinstveni državni jezik“. „A to je, zapravo bio srpski književni jezik. Preko „jedinstvenog“ jezika ostvarivalo bi se političko, pa ekonomsko (gospodarsko) porobljavanje Hrvata.“ A akademik B. F, ovako je pak govorio:“ Smišljeno se provodila praksa da se Hrvati utope u unitarno jugoslavenstvo, bez svog jezika i njegovog imena. Prikraćivano mu je jedno od temeljnih prava (naziv, oblik i sadržaj vlastitog jezika).“ I dodaje: „ Hrvatski jezik je iskaznica hrvatske samobitnosti, znak prepoznatljivosti, kulturna vrijednost nemjerljiva značaja za svijest o zajedništvu Hrvata…“
PS. Jedno kasno ljetno popodne, dosta davno, sjedim na klupi u parku Zrinjevac u Zagrebu. Nasuprot, na drugoj klupi sjedi mlada žena s malim djetetom. Na drugom kraju iste klupe-brkat muškarac. Na nogama vunene čarape i opanci.
Dijete nemirno. Penje se na klupu, skače s nje. Žena ga umiruje. Već pomalo iscrpljena, obrati se brkatom susjedu: „Striček, recite mu Vi nešto, kako bi se umirio?!“ „Vau!“, zagrmi brko. „Ma ne tako grubo, dijete će se preplašiti!“ „ Pa kako onda? “, uzvrati brko. „ Pa npr. ovako: Ako ne budeš dobar, stavit će te čiko u torbu!“ „Hoću klinac, da mi se posere na lebac!“ preplašeno odgovori brko. A ja se od srca nasmijem- jer sam uz ostalo, razumio stranu riječ i otmjeni jezik.