Među kršćanskim vjernicima, najomiljenija je isusova izjava: „Ja sam Put, Istina i Život.“ „Nepotkovanom“ u teologiji, ovu Isusovu misao teško je objasniti. Pogotovo, što u djelu javnosti, pomutnju izaziva tzv. New age“(Novo doba). To je duhovni pokret nastao prije 20- 30 godina. Pokret koji je spoj orijentalnih filozofija, reinkarnacije, panteizma (priroda i Bog su jedno te isto), ezoterije, praznovjerja, etc. Za „new age“ ne postoji dobro i zlo. Ne postoji ni grijeh. Postoji samo prosvijetljenost i neznanje. A za Isusa tvrde, kako on nije osoba, već oblik kozmičke energije. Životni princip. I sve je bog (Filozofija konzumizma-potrošnje i materijalizma). Za kršćane, Bog je osoba. I to jedan Bog u tri božanske osobe: Otac, sin i Duh sveti (Sv. Trojstvo). A za Istinu, „new age“ kaže: Svaki čovjek nalazi sam svoju istinu, temeljenu na vlastitim osjećajima i doživljajima.
Za kršćane pak, Isus je Put, Istina i Život. Konačno, vjernici već 2000. godina prihvaćaju način Isusovog mišljenja i njegovu ljestvicu vrijednosti. Katolička crkva ne prihvaća filozofiju „Novog doba,, jer prije svega negira postojanje grijeha. I znanstvenici imaju negativno mišljenje o ovom duhovnom pokretu. Također, u svakoj društvenoj zajednici postoje i ateisti (nevjernici). Oni vjeruju samo u ono što se u laboratoriju može dokazati. Vjeru ignoriraju (preziru). Ne pada im npr., na pamet, kako se ne mogu svi prirodni zakoni dokazati u laboratoriju (npr. tzv. više dimenzije ili pak, postanak svemira). Za vjernike, prirodni zakoni oslikavaju Božju volju za uređenim svemirom. Uostalom, odakle dolaze zakon fizike? Zašto ti zakoni? Ova pitanja izazivaju nelagodu kod nekih fizičara. Po njima ispada, kako zakoni „plutaju“ slobodno. Ali oni ipak nadilaze prostor i vrijeme I temeljniji su nego svemir, koga nastoje opisati. Također, pojedini fizičari, „uskogrudno“ odbijaju priznati, kako uz naš, a (izvan našeg dosega), postoje usporedni svemiri, tj. više dimenzije (uz širinu, dužinu, visinu, vrijeme-prostor i…). Ateisti ne vjeruju ni u čuda: npr. levitaciju, (Katarine sijenske i sv. Franja Asiškog), neraspadnuto tijelo zaštitnika dubrovačko neretvanske županije (sv. Leoploda Mandića), pa slučaj Therese Neumann iz Bavarske, koja godinama nije uzimala ni vodu ni hranu. Živjela je od sv. Euharistije. Što je s vidjelicama iz Međugorja? Pa iz Lurda? („nije naime moguće da bude toliko lažnih čudesa, da nije bilo istinitih“). Zato je A. Einstein bio u pravu, rekavši: „Priroda pokazuje samo rep lava.“ Suvremena znanost (kozmologija) povezana je s religijom. Tamo, gdje ona prestaje, počinje vjera. A vjera u Boga, je vjera u neizmjerno savršenstvo, koje čovjek teško shvaća.
Kad Isus kaže: „Ja sam Put“, on nije rekao kako je jedan od putova. Također ne predlaže ni put koji bi bio bolji od svih drugi! U suštini, svatko ima svoj Put! I njime korača! No,bit poruke je u ovom: Treba slijediti put svijetla i ljubavi. A Isus je ljubav. „A ljubav ima bistrije oči i prodorniji razum od svih učenjaka.“ Slijediti i slušati zakon svijetlosti i bezuvjetnog voljenja. Težiti se približiti Kristu. On je put. Cilj je otac! “A k Ocu nitko ne dolazi, osim po meni, kaže Isus.“ A što je Istina? Ona je najveća tajna (misterij) za čovjeka, zato što se ona lako ne postiže, niti se može naučiti iz knjiga. Ona je tajna svakog ljudskog srca. Raščlanjujući Istinu pater S. D. Mijić, započinje svoj tekst s poznatim Pilatovim pitanjem: “Što je Istina?“ I nastavlja: Pitanje, iako je postavljeno Isusu-Istini, nije bilo dobronamjerno, nije iziskivalo odgovor. Pitanje je bilo postavljeno sebi u bradu, kao suočenje s nevinošću. Istina, koju on pod pritiscima sa strane, mora smaknuti i poslati na križ… je situacijska istina. Istina bojazni i straha za sebe, za svoje prijestolje… Situacijska istina egoizma nikada ne spašava istinu, niti joj je do prave istine. Njoj je, da spasi sebe. Pater Mijić nastavlja: „Od kako je razum ustoličen kao glavni kreator i proizvođač, objavitelj i izvjestitelj istine o čovjeku i za čovjeka on upada u sumnju i zamku takvih istina…“ A što je sa duhovnom dimenzijom ljudskog bića? „U XX stoljeću stvorene su sistemske, režimske i ideološke istine, koje su se ugrađivale u zakone i ustanove. To su diktature pojedinaca ili malog broja ljudi, koji su se dogovarali i stvarali istine za čovjeka i društvo. To su ljudski okviri istina i tko se našao unutra, biti će mu dobro.“ A tko bi se osudio izaći iz tog okvira, bio je označen kao neprijatelj (Jugoslavija,Udba, Kos, Goli otok, etc, etc.). Za vjernike, Isus Krist je nada i budućnost. Živeći među nama, on upire na sebe, da je on Istina. U samom Isusu, Bog se objavio i izrekao sve o sebi, tko je on. Po Isusu: Istina se objavila u čovjeku. Velikom književniku M.F. Dostojevskom (piše pater Majić), pribokalo se kako se „slijepo“ drži uz Krista. On odgovara (plemkinji Von Vizin): „Kada bi netko dokazao da je Krist izvan istine, pa da je to i zbilja tako, prije bih ostao s Kristom, nego s tom istinom.“ Sudbina Isusa Krista je poznata: Mučen, razapet i treći dan uskrsnuo od mrtvih. A čin uskrsnuća je vječno i najvažnije pitanje. Ono je temelj kršćanske vjere. Dokazi za uskrsnuće nisu nikada oboreni. No, ateisti i pripadnici nekih drugih vjera, žele prvo u laboratoriju dokazati mogućnost uskrsnuća. Također u laboratoriju pokušavaju dokazati kako su postojali Cezar i Kleopatra. Listajući internetske stranice, može se naići na tekstove rijetkih pojedinaca (marksističko- staljinističko-titoističkih odgajanih), koji pišu: Isus je bio lažov! Kršćani su budale, kada 2000 godina slijede mrtvog čovjeka. No, ipak Isus je pobijedio smrt! Uostalom, to je naviještao i prije razapinjanja. Apostoli su ga vidjeli. On im se ukazao kod Tiberijadskog jezera. Prvi ga je prepoznao apostol Ivan, te uzviknuo: „Gospodin je!“ Svi apostoli su neustrašivo i hrabro vjerovali u uskrslog Isusa. Naviještajući Uskrslog, diljem svijeta, svi su tragično završili (odrubljene glave). A tko bi bio voljan umrijeti za laž? Uz to apostoli su bili pošteni i moralni. Pa ipak, nisu uspjeli uvjeriti mnogobrojne suučenike, koji Isusa nisu još vidjeli. To bezboštvo je u suštini, ponavljanje Tomine nevjere. Ali apostol Toma, nakon drugog susreta s Isusom, doživljava duboku preobrazbu. Pridružuje se vjeri svojih drugova. No, bezbožnici, diljem svijeta uporno zahtijevaju i žele također, osobno vidjeti, čuti i opipati Isusa, a ne netko drugi mimo njih! Milijunima drugih, očajnih ljudi, nije dano neko novo viđenje. Slabost je to njihovog duha. Ali kad upoznaju i dožive Boga i kad on u njima popuni duhovnu prazninu, biti će potpuni ljudi. I možda će shvatiti i osjetiti kako onostranost u kojoj posljednja riječ nije ni muka, ni tuga, ni smrt-već život i spasenje. Zato treba biti svjestan pradavne mudrosti ( T. Trstenjak): „Umireš, da bi živio!“