Kad ambicija nadiđe sposobnost

U svjetlu rečenog mogu se postaviti neki opći uvjeti za pružanje podrške, ne samo formalne, nego i nacionalne. To je važno zato što će se postupci te osobe, napose potencijalno loši, tijekom obavljanja te službe, ako bi na istu bila izabrana, odražavati na percepciju cijele nacije i države iz koje dolazi u međunarodnoj zajednici.

Nekako se čini zdravorazumskim postaviti sljedeće uvjete. Prvi uvjet treba biti besprijekoran životopis i to kako profesionalan, tako i politički. To je jasno samo po sebi. Drugi uvjet treba biti nepostojanje nikakvih dokazivih i/ili dokazanih afera. To je također jasno samo po sebi. Treći uvjet treba biti iznošenje argumenata zašto je baš podržani kandidat pogodan za obavljanje tog posla. Ovo je također jasno samo po sebi. (Možda postoje i daljnji uvjeti, ali trenutno nije jasno koji bi to mogli biti.)

Zadovoljava li kandidatkinja V.P. iz RH, a koju je podržala Vlada RH, ali ne i Predsjednica RH, navedene uvjete. Recimo da su frizirani životopisi V.P. dostupni na Internetu besprijekorni i da tu nema prigovora. Time je prvi uvjet zadovoljen.

Zadovoljenje drugog uvjeta „podiže obrve“. Naime, uz podržanu kandidatkinju veže se nekoliko afera u kojima je bila glavni akter (primjerice tijekom naglog povratka iz Turske) i koje, ako se ne razjasne i ne odbace, predstavljaju otegotne okolnosti podržavanja. No, treći uvjet je podosta nejasan. Naime, ni iz čega, a što je poznato o podržanoj kandidatkinji, ne može se vidjeti zašto bi baš ona bila pogodna za to radno mjesto. Teško je pronaći reference koje govore u prilog tome da ima ikakvo iskustvo u radu u tako velikim kontinentalnim i globalnim institucijama.

Hrvatski se službenici nisu posebno iskazali u međunarodnim i globalnim službama. Primjerice, hrvatski diplomati, koji su pod direktnom odgovornošću podržane kandidatkinje uhvaćeni su u dosta afera i značajno su naštetili ugledu RH u svijetu. Hrvatski političari u europskim institucijama imali su itekako štetnih ispada kojima su također naštetili ugledu RH u Europi (sjetimo se samo klasika „PIPL MAST TRAST AS“). U tom svjetlu ovdje treba biti posebno oprezan, jer su potencijalne štete za međunarodni ugled RH kudikamo veće od onih koje su proizveli navedeni, a proporcionalno samoj službi.

S jedne strane, temeljem rečenog slijedi kako Vlada RH nije nije postupila racionalno, jer nije naciji prezentirala svoje razloge za podršku, pa stoga nemamo posebnog razloga vjerovati kako ih uopće i ima. Odluka je vjerojatno čisto politička, ako ne i politikantska. Ako ne postoje takvi razlozi, onda Vlada nije smjela dati podršku kandidatkinji, a sama kandidatkinja trebala je odbiti kandidaturu.

S druge strane, ako se pitamo tko u RH uopće zadovoljava navedene uvjete, teško ćemo naći kandidata. Paradoks je u tome što je jedini kandidat koji zadovoljava uvjete ne samo odbio dati podršku navedenoj kandidatkinji, nego je ujedno i Predsjednica RH koja je, uzgred budi rečeno, izjavila da se ne namjerava kandidirati za tu isu službu. Tako, proizlazi da nitko nikome nije trebao dati podršku, da se nitko nije trebao kandidirati i, na koncu, da je svaka kandidatura trebala biti stubokom odbijena.

Zašto? Pravilo je jednostavno i lako shvatljivo: kao što se osobi za koju se ne zna je li ili nije u stanju upravljati sa manjom skupinom ne daje mogućnost upravljanja s većom, tako se niti državi za koju se ne zna je li ili nije u stanju upravljati samom sobom ne daje mogućnost upravljanja s jednim (značajnijim) segmentom međunarodne zajednice.

Kristijan Krkač/À Propos