Oni koji s nostalgijom se prisjećaju NDH griješe, naime, ustaški režim bio je marionetski režim, sve glavne odluke donosile su se van Hrvatske, a ustaški režim provodio ih je u nedjelo, što, dakako, ne znači da Hrvati u početku s aklamacijom nisu pozdravili stvaranje NDH budući da nitko nije toliko vidovit da bi mogao znati što će se događati u budućnosti.
Hrvatski narod nikada nije podržao zločine u NDH niti je hrvatski narod podržao režim nakon pada NDH-a koji je bio jednako brutalan i koji se na isti način obračunavao sa svojim protivnicima. Do 1953. godine na području Titove Jugoslavije ubijeno je oko pola milijuna takozvanih narodnih neprijatelja, pritom izdvojimo biblijski pokolj na Bleiburgu.
Suvremena hrvatska država, izvojevana u vihoru oslobodilačkog Domovinskog rata, utemeljena je na antifašizmu Domovinskog rata, i na antifašizmu kao tekovini Drugog svjetskog rata, ali ne i kao ideologiji. Antifašizam skup je moralnih vrijednosti, nešto posve prirodno u čovjeku koji, ukoliko je normalan, nikad neće dopustiti da nad njime prevlada zlo. Komunisti su antifašizam pretvorili u ono što on nije, u ideologiju te na taj način održavali strahovladu na ovim prostorima punih 45 godina, logična posljedica te strahovlade bio je krvavi raspad Jugoslavije.
Rekli smo da se državni vrh, predvođen Zoranom Milanovićem i Ivom Josipovićem, okupio u Jasenovcu, rekli smo također da tu nema ničeg spornog, međutim, taj isti državni vrh ne okuplja se u Bleiburgu, taj isti državni vrh zaobišao je Borovo Selo, kako sada izgleda zaobići će i Vukovar, sve do trenutka dok ih narod na izborima ne potjera s vlasti. Josipović i Milanović nemaju nikakve veze s antifašizmom, radi se o hinjenim antifašistima koji su naučili napamet što trebaju reći u Jasenovcu, ali nisu naučili što je Jasenovac bio, to se naučiti ne može, to se osjeća ili ne osjeća. Naime, aktualni režim s neskrivenim žarom osudio je ustaški režim i zločine tog režima, zločine počinjene u NDH koji su počinjeni u ime ideologije, ali ne i u ime hrvatskog naroda, Hrvati nikada i nikome nisu dali placet da ubija umjesto njih i za njih. Niti jedna država na svijetu nije vrijedna masovnih zločina i stradanja stotina tisuća nedužnih ljudi, niti jedna država na svijetu ne zaslužuje postojati ako iza njihovog postojanja stoje planirani zločini, masovna stratišta te brojne egzekucije, kao što je to bio slučaj s NDH i Titovom Jugoslavijom.
Nikada pripadnici aktualnog režima nisu govorili s jednakom strašću o komunističkim kao o fašističkim zločinima, iako su u oba slučaja žrtve bili nedužni ljudi. Rekli smo, Josipović i Milanović hijnjeni, samozvani, su antifašisti, da je njima bilo do antifašizma imali su prilike boriti se protiv fašizma tijekom prve polovice devedesetih, umjesto toga zavukli su se u zagrebačke birtije ili su se sakrili pod klavir, što je jedno te isto, iako ne nužno s istim posljedicama.
Milanović i Josipović nisu psi rata, kao što je to jedan dio medijske tajkunske bande koja se obogatila na krvi hrvatskih branitelja i na paklu Vukovara, ali jesu ratne kukavice koje za sebe tvrde da su ono što nisu, dakle, da su antifašisti. Možda mogu prevariti sebe i nastaviti živjeti u tom uvjerenju, ali narod ih je pročitao – odavno.
Takozvana Krajina bila je, i oko toga također nema dvojbe, ili je barem ne bi smjelo biti, posljednja nacistička tvorevina u Europi s kraja 20. vijeka, samozvani antifašisti, Ivo Josipović i Zoran Milanović, nepismeni premijer koji je uvrijedio sve žrtve holokausta kada je ustvrdio da u Europi nije bilo masovnih zločina do osnutka NDH 10. travnja 1941. godine, nikada s istom strašću nisu osudili 'Krajinu' kao što su to osudili 'NDH', iako se zapravo radilo o sličnim 'državama'. Ovome ne treba ništa dodati.