Piše:
Dr Boris Sokal, spec. med. rada
Mogu li se prošla vremena vratiti? Ne mogu. Nikada. A kakva će biti budućnost, to se ne zna. Može se jedino nagađati. Dunkve, postoji samo danas, sada. Carpe diem (latinska izreka: Iskoristi ili upotrebi današnji dan! Svakog dana treba učiniti nešto dobro! Uživaj dan! Uživaj život!“ Ovo je izrekao Quintus Flocus Horatius, 70 godina prije Krista. Horatius, najslavniji rimski pjesnik. Nažalost, mnoge ljude opterećuje prošlost! Silno ih opterećuje, što je psihološki razumljivo. U predgovoru, jedne od mnogobrojnih knjiga Prof. T.I. „ Ako oprostiš“, gđa. L.K piše: „ Puno je čeljadi teško ožalošćeno gubitkom ili ranjavanjem i nepoznatom sudbinom svojih najdražih u minulom Domovinskom ratu. Treba li oprostiti neprijatelju zbog silnih tragedija, koje im dušu neprekidno razaraju? Odgovor je složen.
Predsjednik Mešihata u Hrvatskoj, dr. sc. A. efendija M. (završio i Bogoslovni fakultet), rodom iz Srebrenice, gdje je učinjen najveći genocid nad Bošnjacima iza drugog svj. rata, na pitanje treba li praštati, ovako objašnjava: „ Istina, Bog poziva na praštanje, ali kako praštati, kada netko, koji je počinio zločin, neće priznati taj zločin! Kome zapravo, oprostiti? Također u gore navedenom uvodu knjige, piše i ovo: Većina ljudi misli kako je čin praštanja namijenjen samo duboko religioznim osobama. Pogrešno! Jer iz dana u dan, bolesti čovječjeg duha su sve teže, a dobrim djelom proističu iz nepraštanja. Iz nepraštanja proizlaze brojne psihičke i tjelesne bolesti, što ugrožavaju opstanak pojedinca, obitelji i naroda. Oprostiti drugome, ali prvo treba sebi oprostiti! Pokajati se za učinjeno zlo! ( „U Dubrovniku je živio jedan od krvnika s otočića Dakse, koji je stalno balansirao na rubu ludila. Sa zalaskom sunca, zatvarao se u kuću i noću puštao neartikulirane krike. Možda su ga pohodile njegove nevine žrtve. Umro je prezren.“Tako je napisao VLL u knjizi: „Pakao je počeo na Bleiburgu“). „Opraštanje nije ŠMINKA, niti obrazac uljudnog ponašanja. Opraštanje je uvjet, bez koga nam nema opstanka. Nepraštanje ubija onog, koji ga je „ uzgojio“, a praštanje liječi i oslobađa od prevlasti zla.“ Opraštanje znači na nasilje ne odgovoriti nasiljem. U prvi mah ovo izgleda čudno, protuslovno, neočekivano! Treba li se onda, suprotstaviti neprijatelju? Dopustiti da nas pregazi? Rukovati se s njim?
Znači li to, da se ne smijemo braniti? Tko tako zamišlja praštanje, griješi! Dapače, svatko je dužan i ima pravo braniti sebe i one koji se ne mogu braniti: Djecu, žene, starce! Braniti nemoćne! Braniti Dom! Braniti Domovinu!“ Branitelj nije išao ubijati. On je spreman biti ubijen, kako bi druge obranio. On je prisiljen neprijatelja oružjem zaustaviti. No, pri tome je važno, ne mrziti neprijatelja, ne osvećivati se, ne činiti nasilja! Nadalje, svaka ljudska žrtva zaslužuje štovanje. Svaka obitelj žrtve sućut, priznanje i razumijevanje! A smije li se povijest krivotvoriti? Prije par mjeseci u domaćem dnevnom tisku, novinar V.M. razgovara s potpredsjednikom SRP-a, dugom R.A. Naslov teksta: „Povratak drugova“. Između ostalog drug R.A ovako govori: “Stalno se govori o komunističkim zločinima, a koliko su zločina ustaše napravili? Ako se i dogodio koji eksces, danas je predimenzioniran..“ Mašala, rekli bi braća muslimani. Riječ eksces je latinska. Znači: Ispad, izgred, prijestup. To znači u spomenutom ekscesu, ubijeno je tu i tamo, ponešto neprijateljske čeljadi. Sjećam se davnog predavanja u IUC-u, u Dubrovniku, povjesničara, grofa Tolstoja. „Tragao je za sudbinom 15000 Rusa, nestalih na Bleiburgu. Pretraživao je engleske arhive i pri tom se spotakao preko stotina tisuća žrtava Hrvata- civila i vojnika (Tjerao lisicu, a istjerao vuka). Kako su u tom prljavom poslu sudjelovali i engleski političari, generali i „časnici“, to ih je svojoj knjizi „Ministar i pokolj“- optužio.“ I naturalo, pao u nemilost Engleza (Ovo je također spomenuto u spomenutoj knjizi V.L.L.). „Pakao je počeo u Bleiburgu“. Tu su i druge knjige koje se odnose na to žalosno razdoblje. Npr. „ Bleiburška tragedija“ od V.N. sadrži mnoštvo arhivskih dokumenata. U uvodu V.N je napisao: „Sjećajmo se uvijek Bleiburga s pijetetom na žrtve, ali bez trunke mržnje, a još manje ikakve misli na osvetu. Pametno, jer osveta je uvijek uživanje sitne i slabe duše. I mržnja-ona se nikada ne uklanja mržnjom. Samo blagost briše svaku mržnju. Pravi čovjek ne može mrziti. Avangarda radničkog pokreta i njegove današnje slijednice, sve strašne poslijeratne zločine opravdavaju, između ostalog, u ime teorije klasne borbe i načela diktature proletarijata. I slatkom osvetom. I još tvrde: Bolje je ubiti deset nevinih, nego da se jedan krivi izvuče. Svi strašni poslijeratni zločini, gurani su pod tepih. Šutnja- 45 godina. Zašto? Zato što se boje istine. I zato što hoće mirno živjeti i uživati plodove svoje „pobjede“.
O poslije ratnoj tragediji hrvatskog naroda piše i A.B., povratnik iz Amerike: „Yu genocid, Bleiburg, Udba“.
U knjizi masa arhivske građe. Zatim, gosp. M.M, napisao je povijest „crne legije“- Jure i Boban. Pošto su pobjednici pisali povijest, oni su je uljepšavali u svoju korist. Prema autoru M.M., o Juri i Bobanu je napisano mnoštvo neistina i laži. Predgovor je napisao general A. R. On piše: „Govoriti otvoreno, bez straha, uveličavanja i uljepšavanja jedini je način da se II. svj. rat u mnogobrojnim glavama završi, kao što je odavno završio u drugim civiliziranim europskim zemljama. Istraživanja prepustiti povjesničarima. Knjiga V. L. P. je posebno zanimljiva, jer se odnosi na kotar dubrovački u domovinskom ratu 1941.-1945., te poraću. Autor tvrdi kako je tijekom borbi, poginulo značajno manje Hrvata i civila, nego nakon rata i u logorima. A još je zanimljivija knjiga vojnog svećenika Dr. D.K.: „Slom NDH“. On piše kako je 99% stanovnika podržalo NDH. Hrvatska! Samostalna! Slobodna! No, svećenik se brzo razočarao. Predosjetio je njen slom. Govorio je o metežu, jadu i čemeru u upravi u NDH., o švercerima, ratnim profiterima, bogatašima (nekako poznato)? I o malom broju ustaških zlikovaca, ali velike povijesne odgovornosti i sramote što nam je ostaviše! No, sjeća se i onog velikog broja ustaških boraca, koji su na smrt voljeli svoju Hrvatsku, poštenih i dobronamjernih vojnika, ali loše vođenih, loše odgojenih ili uopće neodgojenih. Prošlo je skoro70 godina od tih tragičnih događaja. Treba li oprostiti zločincima? Treba! Treba doduše, prvo sebi oprostiti, pokajati se za zlodjela (ako su zločinci živi i ako su vjernici), a to je najteže (Ako nisu živi, postoje slijednice komunističke partije, koje bi trebale ispoštovati rezoluciju Vijeća Europe br.1096 od 2006. i jasno se distancirati od zločina kom. režima i javno ih osuditi bez ikakvih nejasnoća!
Osudu treba donijeti najviši vrh države, a ne minorne antifašističke udruge! Neka narod konačno doživi i taj dan!). Za dobro mentalno zdravlje, „oprostiti sebi, pokajati se, zahtjev je, bez kojeg sve drugo nema smisla.“ A opraštanje neprijateljima, uvrediteljima, pokvarenjacima je samozaštita. To zahtijeva istovremeno i pravdu. Pravda je vječna, trancedentna. Krepka vrlina. Čeka svakog zločinca. Ako zločinac neće da popravi učinjeno zlo, postoji sud. I još jednom o oprostu: Oprostiti ne znači biti ponižen i slab. Znači pobijediti! Biti iznad neprijatelja!
PS. „Opraštajte onima koji su vam nanijeli nepravdu. Mrzite li, čir pa i rak na želudcu, nikad neće dobiti oni, već Vi!“