Još krajem osamdesetih Vesna Pusić je provela je istraživanje o upravljačkim stilovima u 18 najuspješnijih industrijskih organizacija u Hrvatskoj. To je istraživanje poslužilo kao osnova za njenu knjigu "Vladaoci i upravljači", u kojoj je iznijela tezu kako upravljačke elite trebaju postati političke elite u tranzicijskom postkomunističkom vremenu u Hrvatskoj, te kako uspješni manageri trebaju imati svu vlast, jer su najkvalificiraniji za upravljanje Hrvatskom, neovisno o volji naroda.
Rezultat takve filozofije je HNS. Preko 45.000 članova, 5.000 više nego SDP. Četvero ministra u vladi, i to nakon odlaska Čačića u zatvor: Vesna Pusić, Ivan Vrdoljak, Anka Mrak Taritaš i Andrea Zlatar Violić. Tri župana, isto koliko i SDP. 15 mjesta u Saboru, najviše u povijesti stranke. Jedanaest gradonačelnika. 32 načelnika. SDP, s jedno deset puta većom izbornom bazom, ih ima 46. I članstvo u upravi i nadzornim odborima gotovo svih bitnih javnih poduzeća u Hrvatskoj. Glasova na izborima, prema procjenama, najviše oko tri posto, i to samo zahvaljujući varaždinskoj regiji: izvan nje, HNS u pravilu ne prelazi niti jedan posto. Naziv stranke, "narodna", je ovdje oksimoron, u potpunoj suprotnosti s njenim elitističkim sastavom i ponašanjem. Politička i financijska moć HNS-a je posve nesrazmjerna njihovim izbornim rezultatima, i isključivo je produkt koalicije sa SDP-om. Takve predizborne koalicije su u većini europskih država zabranjene, upravo zato da bi se spriječilo da zemljom vladaju ljudi koje nitko nije birao.
Suludo je da u vladi sjedi toliko ministara iz stranke koja ne prelazi izborni prag: takvo što nije poznato nigdje u svijetu. Svrha izbora je da vlada bude sastavljena po volji birača. U četiri mandatna razdoblja od 1995. do 2011. HNS je u prosjeku imao samo pet mjesta u Saboru, što ga je definiralo kao malu stranku. Pred posljednje izbore, prijetio mu je nestanak s političke scene, prijetio mu je scenarij koji se dogodio HSLS-u. Umjesto da se to dogodi, HNS danas ima veću političku moć nego ikad.
HNS je naličje demokracije u Hrvatskoj, stranka koja parazitira na simbiozi s SDP-om. Stranka paradoksa, koja ima članova koliko i glasača. Naime po predizbornim anketama sudeći, da HNS na izbore izađe samostalno, za njega ne bi glasali čak ni svi njegovi članovi i njihove uže obitelji! Ali to ih ne sprječava da efektivno vladaju državom.
Nedavno je Vesna Pusić čak sazvala sjednicu vlade! U nekoj drugoj državi, s nekim drugim premijerom, da prva potpredsjednica sazove sjednicu Vlade, i to još objavi u medijima, iduća sjednica bi imala samo jednu točku: njenu smjenu. A to nije prvi put da se takve stvari događaju: još na početku mandata ove vlade tadašnji Prvi potpredsjednik vlade, Radimir Čačić, postavio je na čelo nadzornog odbora jednog od ključnih strateških javnih poduzeća, JANAF-a, "provjerenog" Ferenčaka, čovjeka osuđenog pravomoćno zbog korupcije, i to zato jer je prodao privatnom investitoru zemljište namijenjeno gradnji objekta za djecu s posebnim potrebama! I to mimo premijera.
Kako je jedna stranka s tako mizernom potporom birača, ali koja po aferama ne zaostaje za HDZ-om, stekla takvu moć? Stranke su, po definiciji, interesne skupine, skupine ljudi koji dijele zajedničke interese i svjetonazor. Za "interese", odnosno financijski dio priče, zadužen je bio Radimir Čačić. Drugi dio ovog "dynamic dua", Vesna Pusić, zadužena je za prodavanje ideološke magle, moralno političku podobnost i gradnju lažnog image stranke kao napredne i odane europskim vrijednostima. U praksi, "moralna podobnost" je samo pokriće za pljačku resursa i zgodan način da se svakog kritičara otrese kao "ogništraca" i "ustašoida". A image stranke kao "male stranke velikih ljudi", elite nevjerojatno sposobnih i superiornih nama običnim građanima, je učinkovito razorio Čačić svojim ponašanjem nakon saobraćajne nesreće.
Odakle toliki broj članova stranci koja samostalno nije u stanju prijeći izborni prag? Mnogi su se, očito, u HNS učlanili jer vjeruju da će tako lakše do posla u lokalnoj upravi i do direktorskog mjesta u komunalnim poduzećima i slično. Toga, naravno, ima u svim našim strankama, no najizraženije je upravo u HNS-u. Uostalom, nije li njihova predsjednica rekla da je kadroviranje po političkoj osnovi posve u redu?
Još je Radimir Čačić, dok je vodio stranku, okupio u mrežu interesa mnoge poduzetnike i poslovne ljude s dobrim političkim vezama, u pravilu udbaško-partijskog pedigrea. Oni su svoje veze i utjecaj dobrim dijelom, kao i on sam, stekli još u bivšoj državi, kao dio tadašnje vladajuće nomenklature. U stvari, HNS je okupio u sebe tzv. "tehnomenadžersku struju", koju su činili tada pretežno mlađi članovi partije, orijentirani više na stjecanje ovozemaljskih dobara nego na ideologiju, za razliku od svojih prethodnika i očeva, socijalističkih direktora s 4 razreda šumske osnovne škole, koji su firme na upravljanje dobili za svoje revolucionarne zasluge. Između te dvije struje partije je vladala znatna netrpeljivost nakon Titove smrti osamdesete, a tehnomenadžeri su, padom komunizma, iz te bitke izašli kao pobjednici i, po uzoru na Čačića, privatizirali firme u kojima su do tada bili direktori te nastavili s istim korupcionaško - klijentelističkim modelom ponašanja. Sve u skladu s naukom Vesne Pusić iz spomenutog "istraživanja", koje već samim naslovom implicira duboku društvenu podjelu na one kojima je dano vladati, i one kojima je dano raditi.
Za vrijeme Čačićeve vladavine strankom on je tu partijsku klijentelu savršeno rasporedio u državne resore, podijelio sinekure, i time osigurao HNS-u i njihovom članstu poziciju neovisno o širini izborne baze i izbornim rezultatima. No zanimljivo da čak ni raskol u HNS-u, do kojeg je došlo Čačićevom najavom osnivanja nove stranke kad se vrati s istarskih golf terena na kojima odslužuje zatvorsku kaznu, nije ponukao vrh SDP-a da razmisli bi li im možda bilo bolje kad bi na izbore izašli samostalno, bez korupcionaškog i ideološkog utega u vidu nepopularnog HNS-a.
Mali broj glasova HNS je uvijek nadoknađivao pretencioznošću svojih vođa koja se zasnivala na promicanu ideje da je riječ o stranci ljudi, kako je Pusić znala reći, "prvoklasne kvalitete". Time su se prodali i Milanoviću, uvjerivši ga kako upravo oni raspolažu ljudima koji će pokrenuti ekonomiju i investicijski tsunami. Radi se međutim o obmani, a možda i samoobmani. Činjenica je da je HNS izrazito oligarhijska politička organizacija u kojoj su se Čačić i Pusić smjenjivali na čelu stranke bez ikakvih demokratskih izbora, a članstvo su uglavnom razni sumnjivi manageri nerijetko s kriminalnim dosjeom. Podjela je bila po liniji, Čačiću, biznis, Pusićki ideologija, do raskola stranke. Taj dvojac je na visoke stranačke i državne i ostale javne položaje postavljao isključivo ljude koji su njima osobno bili lojalni. Stranka se tako profilirala kao, kako ju je definirala Mirjana Kasapović, "klijentelistički konglomerat", a potom je klijentelistički obrazac ponašanja prenijela na državu i društvo. Po dolasku Kukuriku koalicije na vlast, HNS je brzim udarom zaposjeo kompletan javni sektor, takoreći izvršio desant na hrvatske privredne i kulturne institucije te energetski i građevinski sektor, i postavio svoje ljude na sva ključna mjesta.
Takav nedemokratski i antidemokratski obrazac ponašanja zapravo definira Hrvatksu kao tipično kastinsko društvo, u skladu s naukom HNS-a kako su oni prosvijećeni i posvećeni, civilizirani upravljači koji znaju što je dobro za njihovu zemlju, dok narod nema pojma što je za njega dobro. Pusić je takav svoj stav uostalom još davno definirala u svojim na početku spomenutim knjigama, gdje je svoju tehnomenađersku struju partije definirala kao onu koja je predodređena vladati zemljom i polaže pravo na to temeljem svoje intelektualne superiornosti. Zato je odlazak HNS-a s političke scene jedan od preduvjeta demokratizacije države. Dok se to ne desi, Hrvatskom će vladati oligarhijske elite koje svoje pravo na vladanje državom vuku iz svoje stvarne udbaške prošlosti i svoje umišljene superiornosti.