Za portal 100posto govorila je Jelena B. (38), Zagrepčanka i majka osnovnoškolca koja je objasnila što znači biti ateist, kakav je njezin život u većinski katoličkoj zajednici, kako na to reagira okolina, kojim se principima vodi u odgoju djeteta, te kako rješava praktična pitanja poput vjeronauka ili vjerskih obreda u školama.
Kako je to živjeti bez boga? Da pojasnim pitanje, mnogi se, u trenutcima kada im je teško, obično obraćaju bogu za pomoć ili podršku. U koga se vi pouzdajete?
- Pouzdajem se u bliske ljude, prijatelje i obitelj, a u konačnici i u samu sebe. Kako sam već navela, dogodilo mi se da pokušam pronaći potporu i u religiji -potpuni promašaj. Ipak mislim da je vjernicima u dosta toga lakše - ako zbilja vjeruju da ih čuva i pomaže im neko svemoćno biće, lakše je prihvatiti životne nedaće. Doduše, ne razumijem koja je onda svrha molitve, ako vjeruju da je sve ionako unaprijed određeno.
Kako je živjeti kao ateist u Hrvatskoj, zemlji u kojoj se čak 86 posto stanovnika deklarira katolicima?
- Zavisi kakvim ste ljudima okruženi. Vjerujem da je mladima teže zbog pritiska okoline i želje da se ne izdvajaju od većine. Do mojih godina, a sada mi je 38, čovjek već oko sebe izgradi neki krug istomišljenika, a i uglavnom vas već postane baš briga za tuđa mišljenja.
Kako provodite blagdane, konkretno Božić i Uskrs? Koje običaje prakticirate?
- Božić i Uskrs provodim s obitelji. Uvijek je okićeno i pripremaju se svečani obroci. Volim sav taj komercijalni kič koji prati Božić i uživam u uređenju stana i pripremanju poklona za sina. Uopće to više ne doživljavam kao nešto povezano s vjerom. Na poslu ponudim zamjenu smjene kolegama za te dane, npr. Badnjak, ako znam da proslavljaju i da im je bitno da su kod kuće.
Jeste li se ikada susreli s osudom okoline zato što ne pripadate dominantnom vjerskom opredjeljenju?
- S tom osudom sam se uglavnom susretala ranije, kao adolescentica. Nije me pretjerano pogađalo, a i pomoglo mi je da razvijem kriterije o tome kakve ljude ne želim u svojoj okolini. Vjerujem da je ljudima u manjim sredinama teže.
Kako to funkcionira s djecom? Prepuštaju li ateisti svojoj djeci vlastiti izbor po pitanju religijskog opredjeljenja i kako to djeca prihvaćaju?
- Kao majka osmogodišnjaka pratim sve vezano za djecu i ovakve teme. Znam da određen broj ateista djeci prepušta -prije upisa u prvi razred osnovne škole- izbor o tome hoće li pohađati vjeronauk ili ne. Ako ih upišu, najčešće se to opravdava time da "je dijete to željelo". U mom konkretnom slučaju, sin mi u dobi od 6,5 godina nije imao pojma što je uopće vjeronauk pa nije niti mogao izjaviti da bi ga želio pohađati u školi. Nisam liberalan roditelj po tom pitanju pa "ja to želim" kod mene ne bi prošlo. Naime, smatram vjeronauk iznimno štetnim i sasvim sam sigurna da baš ničime ne bi koristio mome djetetu. Dakle, moja je dužnost da ga zaštitim od toga. Što se želja tiče, djeca bi željela i, primjerice, iskušati mogu li letjeti kao Superman, željela bi piti samo Coca-Colu svaki dan, željela bi igrati igrice ili gledati TV program neprimjeren njihovoj dobi. Potpuno identičnom logikom kojom sinu ne dozvoljavam takve "želje", ne bi ni vjeronauk došao u obzir: štitim svoje dijete od bilo čega lošega.
Imaju li djeca ateista neugodna iskustva u školi i među vršnjacima?
- Zasad mi je dijete imalo samo jedno izravno neugodno iskustvo. Neka od djece iz razreda s kojim moj sin ide u produženi boravak rekla su mu, citiram, "da mu mama nije normalna, zato što ga nije upisala na vjeronauk". Odgovorio im je komentarom da normalni nisu oni koji vjeruju u izmišljene gluposti i usput ih "obavijestio" da ne postoji ništa i nitko od likova iz nastave vjeronauka, baš kao ni Djed Mraz, Zubić-vila, i tome slično. Bilo je suza, no ne s njegove strane. Ostale probleme, poput prijedloga ravnatelja da ostane sam u učionici za vrijeme molitve i blagoslova na školskoj priredbi, dijete zasad nije izravno doživjelo, time se ja bavim. Za vrijeme satova vjeronauka (dva tjedno, više nego likovnog ili glazbenog što je sramotno), djeca u školi koju pohađa moj sin u "paralelnom" razredu najčešće crtaju ili čitaju i to je dobro rješenje u odnosu na škole gdje djeca znaju biti prepuštena sama sebi i ostavljena na hodniku. U njegovom razredu, na vjeronauk ih ne ide troje, od ukupno osamnaest učenika. Trudim se učiti svoje dijete da većina nije uvijek u pravu, da bilo što nije dobro i ispravno samo zato što većina tako radi i da nema ničeg lošeg u "biti drugačiji".
CIJELI RAZGOVOR PROČITAJTE
OVDJE.