Kako je Mljet razvio sustav dojave za obranu od Linićevih inspektora

– Lana? – oslovio me imenom nepoznati muškarac na Mljetu kamo sam stigla na višednevnom službenom putovanju Jadranom.

Prvi put na Mljetu

Prvi je to put da dolazim na taj otok, ne poznajem nikoga i nitko mene ne bi trebao poznavati. Zato me srdačan pozdrav mladića, kojeg bi svatko svrstao u kategoriju “visok, crn, zgodan”, iznenadio. Priznajem, i uplašio. Toliko da sam samo nijemo gledala u njega. Prenerazio me činjenicom da zna i odakle sam, ulicu u kojoj živim, kao i sve privatne podatke fotoreportera Borisa Ščitara. Poslušno smo odložili stvari i krenuli za nepoznatim momkom, kako je od nas i zatražio. Do prve konobe. Tamo ih je za stolom sjedilo petero. Svi nas odreda izgrliše i izljubiše, baš kako bi vas izljubila rodbina koju niste vidjeli godinama.

– Siđite! Šta’š pit?

– Ništa – odgovaramo uglas sjedajući jedan pored drugoga toliko blizu da smo si rebra pošteno osjetili!

– Odakle ste vi? – pitaju jedino pitanje, kasnije ćemo to doznati, na koje dotad nisu imali odgovor.

– Večernji list – oštrim glasom odgovara Ščitar naglašavajući važnost i svog i mog zanimanja.

– Ha?

– Večernji list, novinari smo.

– Novinari? Ono, vi što pišete po novinama i snimate? Ha? – rekao je i, ne pričekavši odgovor, uhvatio se mobitela. Ukucava neki broj.

– Alo. Ma šlušaj, javi otoku, oti ljudi šta su stigli nisu Linićeva inspekcija, nego novinari. Ete, budale, pripali ste ljude... Ešš... Je... Kad ti kažem, novinari... E... Eee... Ajte bok – poklopi slušalicu. Otkrili su nam cijeli otočki sustav obrane od inspekcije – već s trajekta zove se na otok, onda iz hotela doušnici obavještavaju restorane i trgovine, a onda nastupaju “galebi”. Koliko ih je uključeno u sustav dojave, nisu nam otkrili.

Detaljno nam u konobi, nakon što su se opustili, opisuju kako je sustav dojave bez našega znanja funkcionirao. Čekalo se da trajekt pristane i da se otkrije u kojem će se mjestu “dvoje sumnjivaca s puno torbi i kabela” prijaviti.

“To je to. Oni su”

– Nema ih kod nas, otišli su u unutrašnjost – javljali su iz prvog sela. Mi smo, k’o za vraga otokom vozili sporo i otočanima stvarali kroničnu nervozu. Čim smo stigli u Pomenu, telefoni su radili treći put. Doušnik iz našeg hotela paničari i dojavljuje da kolega i ja spavamo u dvije odvojene sobe, javlja naša imena i daje detaljan opis.

– To je to – glasilo je upozorenje. Kada smo poslom krenuli iz hotela, svi su na otoku znali u kojem smjeru idemo, što smo odjenuli i kakav automobil vozimo. Sustav obrane toliko je razrađen da se točno zna kada koji nastupa – imaju šarmere za starije i mlade inspektorice, imaju onoga koji odmah gunđa. Imaju sve. Kao što imaju i fiskalne blagajne, uredno vode knjige i izdaju račune, plaćaju porez te poštuju zakone, uvjerili smo se, samo su u strahu – ne žele da im zbog minimalnog viška u blagajni netko zatvori ono od čega žive. /Lana Kovačević/VLM/