U tom vremenu najveći izvozni artikli su buhačev cvijet i pelinov list, a otkupljivala se još brokvica pelina, iz koje se doradom dobivao list pelina i destilacijom proizvodilo pelinovo ulje, zatim list i plod lovora, list osogriza i ruzmarinov list. Ljekovito i aromatsko bilje je u to doba bilo pravi spas za stanovništvo ovog kraja. Nije bilo gotovo nijednog domaćinstva na ovom području koje se nije bavilo ovom djelatnošću. Zbog toga se ljekovito i aromatsko bilje bralo i proizvodilo u velikim količinama. Seljaci su čak uz dopuštenje vlasti palili pojedina šumska područja za sadnju buhača jer on je tamo najbolje uspijevao i tako manje zauzimao obradivih površina pogodnih za uzgoj ostalih poljoprivrednih kultura. Promet ljekovitim i aromatskim biljem bio je posebno živ od 1920. - 1937. Buhač je u to vrijeme bio jedna od glavnih poljoprivrednih kultura, a Dalmacija glavni izvoznik cvijeta buhača u svijetu. Ljekovito i aromatsko bilje bralo se masovno i sušilo prirodnim putem na svim raspoloživim površinama (tavanima, gumnima, pločama). Putova, prevoznih sredstava ni otkupa na licu mjesta nije bilo. Otkupljivalo se u Dolima i Slanom, a dopremalo se na mazgi, konju i nosilo na leđima. Dopremalo se uglavnom noću da bi se rano ujutro moglo predati i što manje izgubiti od nadnice za taj radni dan.
Ivo Milić osnovao je svoju firmu u selu Dolima 1934. godine, gdje je kasnije radio OOUR "Dalmacijabilje" Dubrovnik. Imao je prešu, razna sita i druge strojeve. Destileriju je nabavio iz Francuske (dva kazana zapremine 1000 l i parni kotao 10 m3) Otkupljivao je list i bokvicu pelina, buhačev list, list ruzmarina, list i plod lovora i ostogriza. Proizvodio je pelinovo, ruzmarinovo, lovorovo i ostogrizovo ulje. Otkupljivalo se godišnje i više od 60 vagona pelina, od čega se otprilike 50 % izvozilo u listu, a oko 50 % destiliralo u pelinovo ulje, zatim oko 10 tona lista lovora i do 15 vagona cvijeta buhača. Oko 200 tona bokvice pelina dobivalo se iz Slanog od Luja Milića, a ostalo s područja Stonskog primorja i dijela Hercegovine. Najveći dio pelinova lista dobivao se iz bokvice doradom uz pomoć posebnih rešeta. List se prešao i u balama izvozio preko Gruža u Ameriku. Ostatak bokvice destilirao se u pelinovo ulje. U nedostatku suhog pelina Ivo Milić je čak otkupljivao bokvicu u zelenom stanju i destilirao je. Nije imao sušaru. Lovor je sušio na tavanima i na otvorenom prostoru u sakunima. Kod Iva Milića radilo je i do 150 radnika na preradi i pakiranju, i to pretežno ženska radna snaga. Radilo se neprekidno u dvije smjene po 12 sati. 1939. godine probio je i priključni put od sela do pogona u uvali u Dolima, pa se otada roba otpremala osim brodovima i kamionom do Dubrovnika.
Otkupne cijene su utvrđivali i diktirali vlasnici firmi, a roba se plaćala uglavnom bonovima koji su se mogli upotrebiti za kupnju robe i živežnih namirnica samo kod vlasnika firmi. Do 1930. g. buhač se plaćao i do 36 dinara za kilogram. Tridesetih godina cijena mu je do 30 din/kg, list pelina 2,50-3,20 din/kg, lovorov list 2,50 din/kg. Zbog naglog zastoja izvoza ljekovitog i aromatskog bilja u tadašnjoj Jugoslaviji, cijene su bile: cvijet buhača 2,25 – 3,00 din/kg, pelinov list 1,00 – 1,25 din (kg, pelinova bokvica 0,50 – 0,60 din/kg i lovorov list 1,50 – 2,00 din/kg. Od 1930. zbog konkurencije japanskog buhača na svjetskom tržištu smanju je se izvoz i pada cijena buhaču. Zbog sve veće inflacije i općeg rasta cijena, pred početak II svjetskog rata povećavaju se i otkupne cijene ljekovitog i aromatskog bilja. 1940. otkupne cijene na Dubrovačkom primorju iznosile su: cvijet buhača 12 dinara, pelinov list 2,50 dinara, pelinovo ulje 80 dinara, ruzmarinov list 2 dinara, ruzmarinovo ulje 50 dinara i lovorovo ulje 30. dinara. (cijena 1 kg cvijeta buhača iznosila je kao 1- 2 l maslinova ulja).
Krajem 30-tih godina osnivaju se u Dubrovačkom primorju pelinarske zadruge: u Dolima, Trnovi Čepikućama (1938. na inicijativu učitelja Rade Petrovića), Ošljem, Smokovljanima i Majkovima. Pelinarske zadruge u Čepikućama, Trnovi i Majkovima nabavile su i kotlove za destileriju pa su destilirali pelin i prodavali ulje. Njihov rad je zamro za vrijeme rata, uništena je većina inventara, a nakon rata jedan je dio njih nastavio sa radom.
Ljekovito i aromatsko bilje sa područja Dubrovačkog primorja bilo je cijenjeno i traženo na svjetskom tržištu zbog svoje visoke kvalitete. Nakon rata pelinarske zadruge u Čepikućama, Trnovi i Majkovima nastavljaju sa radom. Koncem 1945. i početkom 1946. djeluju poljoprivredne zadruge u selima Liscu, Smokovljanima, Ošljem, Topolom, Dolima i Stonu.
Destilerija u Dolima nacionalizirana je i predana na upotrebu poduzeću "Biljana" iz Zagreba s pogonom i skladištem u Dubrovniku, a osnovana je odmah po oslobođenju i imala je zadatak otkupa i prometa ljekovitog i aromatskog bilja na području cijele Republike. U Dubrovačkom primorju otkupljivao se i izvozio uglavnom list pelina. Spomenute zadruge djeluju do 1954. kad se PZ "Lisac" i PZ "Čepikuće" fuzioniraju u PZ "Novak Novaković", a PZ Smokovljani, Ošlje, Topolo, Doli i Ston u PZ "Baldo Mekišić" u Stonu. Destileriju u Dolima od 1954. do 1962. godine preuzima poduzeće "Jedinstvo" iz Stona, a od 1962. godine pogon je u sastavu OOUR-a "Dalmacijabilje" Dubrovnik.
Od 1945. do 60-tih godina u Dubrovačkom primorju brale su se velike količine ljekovitog i aromatskog bilja. Tako se godišnje otkupljivalo do 600 tona pelinova lista, kao i bokvice pelina, do 100 tona lovorova lista i do 10 tona cvijeta buhača, te ostalog ljekovitog bilja u manjim količinama. U poslijeratnom razdoblju proizvodnjom ljekovitog i aromatskog bilja u Dubrovačkom primorju bavi se veliki dio stanovništva. To su bili dodatni izvori prihoda, jer se ono skupljalo i proizvodilo u velikim količinama. To je trajalo do 60-tih kad se sve manje bere i proizvodi. Jedan od glavnih uzroka tome je bilo u opadanju broja stanovnika na ovom području.
OOUR "Dalmacijabilje" je u 1985. godini nabavio oko 380 tona pelina, od čega samo 39 tona u Dubrovačkom primorju ili 10% svojih potreba, a to je do 60-tih godina bilo obratno.
Sve do domovinskog rata 1991. pogon u Dolima je poslovao kao OOUR u sastavu RO "Saponia" u Osijeku.
Izvor: Zbornik Dubrovačkog primorja i otoka