KAKO JE TO BILO NEKAD: Proizvodnja i promet soli u Dubrovačkoj Republici

Sol je bila posebna važna za područja koja su svoje privređivanje i egzistenciju zasnivala na uzgoju stoke. Nije nimalo neobično da su " odredbe o soli " našle mjesta u starom Statutu grada Dubrovnika iz 1272. godine. Tako se Članak VIII Druge knjige Statuta odnosi na prisegu službenika koji nabavljaju sol za Općinu, dok se članak IX odnosi na prisegu službenika koji prodaju općinsku sol. U knjizi VI Statuta nalazimo dva članka koji se odnosi na sol. To su članak XVI koji donosi odredbe o soli, a članak XVII odnosi se na zabranu prodaje soli u Dubrovniku. Knjiga VIII, kao dodatak starom Statutu, ima dva članka o ovom pitanju. Članak XLVII govori o " općinskoj soli " a članak XLVIII zabranjuje izvoz soli u " zabranjena " mjesta i područja.U nerednom periodu, posebice u 15 i 16. stoljeću državni organi Republike (državna vijeća) donosili su mnoštvo propisa o soli-proizvodnji, prometu, izvozu, uvozu, obustavi izvoza, cjenama, državnim službenicima...

Spomenut ćemo na ovom mjestu samo neke uredbe. Tako je npr. 20. ožujka 1360. donešen propis kada se ne smije prodavati sol iz Stona u "zabranjenim" mjestima. Uredbu o officijalima i drugim pitanjima o "Stonskoj solani", pod nazivom " Ordo super salinis Stagni", donijelo je Veliko vijeće 17. ožujka 1427. godine. Nešto kasnije (29. sječnja 1434.) donijet je propis o ribarenju na prostorima "Stonskih solila". Takvih ili sličnih uredbi bilo je u velikom broju tokom cijelog perioda postojanja Republike.  Proizvodnja i promet soli naročito njena prodaja u zaleđu Republike, postali su osobito aktualni i za državnu blagajnu izuzetno značajni nakon što je Republika u svoj državni teritorij, putem kupnje, uključila poluotok Pelješac sa Stonom i njegovim solilima. "Stonska solana" postala je i ostala stalnom brigom Republike i njenih organa sve do utrnuća Republike 1808. godine. Sol je postala isključivo državni monopol.

Početak rada određivala je dubrovačka Vlada, a kasnije Vijeće umoljenih

On se učvršćivao sve većom brigom državnih organa o proizvodnji u " Stonskoj solani ". Solana je bila državna, te se Država i trudila da se usavrši, pospješi i uveća proizvodnja. Ta se briga očitovala već u 14. i 15. stoljeću. Tako je npr. 1493. pozvan u Ston jedan " magister "salinarium" iz Apulije u Itialiji, kao stručnjak koji je trebao poboljšati proizvodnju u " Stonskoj solani ". Zbog važnosti proizvodnje soli Republika je u Stonu ustrojila poseban "Solni ured" ("Officium salis"). U njemu su radili jedan pisar, dvojica officiala (državnih službenika) i protomajstor - stručnjak koji je vodio brigu o solilima i ukupnom procesu proizvodnje. O režimu proizvodnje i prometu solju vodio je brigu i knez Stonske knežije, kancelar i drugi službenici Kancelarije kneza Stonske knežije. Naročitu brgu o tome vodio je dubrovački Senat (Vijeće umoljenih) u kojem su se birali i spomenuti officijali iz redova dubrovačke vlastele.

Svake godine slati su u Ston "provizori" (nadzornici) iz Dubrovnika da obiđu stonska " solila" i tamošnji "Solni ured i izvrše kontrolu cjelokupnog stanja proizvodnje i poslovanja. U vrijeme kampanja prikupljanja i skladištenja soli bilo je angažirano skoro cjelokupno radno sposobno stanovništo iz Stona i njegove okoline, pa i stonskog Primorja.

To je bila radna obveza, istina plaćena, čije je izbjegavanje povlačilo kaznene sankcije. Bila je obvezna i uporaba tegleće stoke za prevoz soli iz solnih bazena u "slanicu" (skladište). Sezona rada je trajala od travnja do listopada, a proizvodnja od početka maja do konca rujna. Početak rada određivala je dubrovačka Vlada, a kasnije Vijeće umoljenih. Država je plaćala i u "naturi" dajući obvezno radnom stanovništvu određeni broj modija soli. Ovisilo je to o broju ukućana, ali i broju stoke kojom su raspolagali. Nema pouzdani podataka o broju zaposlenih radnika u "Stonskoj solani". Jedna naredba iz 1381. godine kaže: da se ne dira u 50 radnika ("laboratores") u "Stonskoj solani". Možda je riječ o ukupnom broju radnika za spomenutu godinu. Proizvodnja u "Stonskoj solani" u 14. stoljeću bila je kombinirana u državnoj režiji ili najčešće pod zakupom od pet godina. Zakupnik je bio obvezan Državi isporučiti određenu količinu soli.

Politika Mletačke republike i smetnje

Država je putem " premija" stimulirala uvećanje obujma proizvodnje. Stimulirani su uposleni, te offcijali, stonski knez, službenici Kancelarije stonskog kneza, a sve s ciljem uvećanja proizvodnje. Prakticiran je i zakup u vidu "napolice", s time što je Država otkupljivala i zakupčevu polovinu, po određenoj cijeni, a na osnovici sklopljenog ugovora. Na kraju se, ipak, prešlo na državnu režiju i tako je ostalo do kraja Republike. Glavni moto državnih organa Republike je bio: "usavršavati i količinski uvećavati obim proizvodnje soli ".

No, obujam proizvodnje soli u "Stonskoj solani' varirao je od godine do godine, često i sa primjetnim razlikama. Najintenzivnija proizvodnja u "Stonskoj solani" bila je od sredine 16. do sredine 17. stoljeća. Najveća količina proizvedene soli bila je 1611. godine u iznosu od 96.642 modija, a 1637.u iznosu od 96.131 modija. Težinska vrijednost modija kao mjre, iznosila je 62,5 kg. Sol se najviše izvozila na trg Driva u Neretvi ("Forro Narenti"), zatim u Dubrovnik i Slano. Odatle se prodavala i transportirala u unutrašnjost u zaleđu Republike. Najveće iz Stona izvezene količine, u spomenuta tri mjesta, zabilježena su za Dubrovnik 1594. u iznosu od 14.255, u Slano 1583. u iznosu od 1.170 . i . trg Drivu (Neretva) 1577. godine u iznosu od 42.090 modija soli. U periodu recesije Republika je, početkom 16. stoljeća, pokušala izći iz nje upravo povećanjem proizvodnje, većim izvozom, te tada čini i značajne napore u vidu ulaganja u svrhu unapređenja proizvodnje soli. Potrebe intenzivne i trajno rastuće trgovine solju u zaleđu Republike, domaća proizvodnja nije bila dovoljna. Zbog toga se sol uvozila u Dubrovnik za domaće, a naročito izvozne potrebe u zaleđu. Kupovala se "paška" sol, direktno iz Paga ili preko Zadra.

Pri tome je velike smetnje pričinjavala politika Mletačke Republike. lpak se sol najviše uvozila iz Apulije, posebno iz Barlette, gdje je u 15. stoljeću Dubrovčanin J. Kotruljević bio zakupnik tamošnje solane. Kupovala se sol i u drugim mjestima Italije - Brindiziju, Mafredoniji, Tarantu... Kupovale se i u grčkim gradovima - Arti i Klarenciji i otoku Krfu, te u albanskim gradovima Draču i Valoni. Što se tiče trgovine solju Dubrovačka Republika je bila trajno zastupnik održavanja tzv. "starog režima" o prodaji i tržištu. On se sastojao u tome da se sol mogla prodavati jedino u trgu Driva u Neretvi, Sv. Srđu na ušću Bojane i Dubrovniku. Republika se naročito protivila konkurenciji koja je dolazila iz Kotora, kasnije iz Novom (Herceg Novi), te nekih centara u Neretvi, koje su otvarali i forsirali gospodari tih prostora. Želja je bila Republike zadržati stare odnose, koji su značili privilegij i monopol za nju. S druge strane gospodari prostora u zaleđu željeli su suprotno, a to je značilo vlasalitu emancipaciju u pogledu prometa solju i rušenja davno uspostavljenog dubrovačkog monopola. Suština i jednog i drugog stava je interes i u krajnjem ishodu materijalna dobit. Zbog toga su bila na sceni stalna "okapanja" pa i otvoreni oružani sukobi -ratovi, između Republike i njenih susjeda u zaleđu - bosanskih kraljeva, te oblasnih velmoža Hranića, kasnije i Kosača, ali i drugih moćnika.

Prilike su se promijenile kada je novi susjed Republike postala Turska carevina. Novi režim u pogledu prometa i trgovine solju Dubrovačka Republika uspostavila je sa Turskom 1485. godine. Sve promjene na toj relaciji imale su odraza na satanje i obim proizvodnje u "Stonskoj solani".  Po spomenutom režimu "turska" se sol prodavala na trgu u Novom. Tek kada bi se prodala i nedostajala "turska" sol, prodavala bi se dubrovačka. Sol se još mogla prodavati u Dubrovniku, Slanom i Kleku. Naravno i na starom trgu Driva ili turskoj Gabeli.

Stonska solana

Pozicije na ovom trgu, posebice u pogledu soli, oduvijek su još u srednjem vijeku bile izuzetno značajne. U pitanju je bila trgovina i zadovoljavanje potreba za solju na prostorima u zaleđu i mnogo šire. Tako je bilo i u periodu "turskog" susjedstva. Republika je u jednom momentu premjeslila trg solju u Klek, ali ga je 1490. ponovo vratila na trg u Neeretvi - Drivi (Gabeli). Tako je ostalo sve do 1673. kada je svoj trg Republika premjestila u blizinu Malog Stona, gdje bila izradila novu solanu 1581. godine. I u periodu "turskog" susjedstva Mletačka Republika je pravila brojne smetnje u trgovinu solju. Posebno je sprečavala Dubrovniku njenu kupnju u područjima koje je ona kontrolirala. Ometala je i plijenila dubrovačke brodove natovarene solju. Pri tome je nudila vlastitu sol po dirigiranim cijenama. Činila je i konkurenciju prodajući svoju sol na trgu u Makarskoj i Kotoru.

Treba još spomenuti i " kontrabandu" u prometu i trgovinu solju, koja nije mogla mimoići ni "Stonsku solanu" niti Dubrovačku Republiku, unatoč postojanju brojnih uredbi i prakticiranju strogih sankcija. "Stonska solana" ima svoju razvojnu putanju i povijesnu nit i nakon pada Republike 1808. godine. Riječ je o kratkotrajnom periodu francuske uprave, te austrijskom razdoblju do 1918., periodu između dva svjetska rata (1918-1941), pa tako sve do ovih naših dana.