MMF je usvojio Deklaraciju o nepovjerenju protiv Argentine zbog navodnog lažiranja statističkih podataka o inflaciji, BDP-u i ostalim gospodarskim pokazateljima. Prijeti joj čak izbacivanje iz članstva u MMF-u i grupi G 20. Jedan od glavnih razloga je navodno nedavanje realnih podataka koji se tiču inflacije i rasta BDP-a. Argentinska predsjednica Cristina Kirschner pak tvrdi da je MMF stvorio tržište na temelju socijalne isključivosti i politike sukobljavanja. Buenos Aires je dobio rok za dostavu stvarnih podataka koji nije ispoštovan. Evo i zašto.
Do potpunog ekonomskog kolapsa, Argentina je slijedila upute Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke da bi na kraju i bankrotirala. MMF-ove mjere štednje i privatizacija na kraju su dovele zemlju u recesiju i bankrot.
U toj zemlji,kriza je trajala od 1999.-2002. godine kada je gospodarstvo zemlje palo na najniže grane. Jedan od glavnih uzroka je argentinski javni dug kojim su se krpale rupe ranijih ekonomskih kriza uzrokovanih najviše vladavinama nesposobnih diktatora u prošlosti. Kulminacija gospodarske krize se događa 1999. kada zemlja ulazi u trogodišnju recesiju. Za to vrijeme događali su se mnogi socijalni protesti,bilo je raznih vrsta sukoba a nezaposlenost je bila ogromna. Čak i kad je formalno izašla iz krize 2002. povećali su se siromaštvo i nezaposlenost. Tadašnji predsjednik Nestor Kirschner odbio je daljnu financijsku pomoć medunarodnih financijskih institucija . Proglasio je nelikvidnost, izbrisao dio inozemnih dugova, i devalvirao pesos. Što je najvažnije,poskupio je uvoz. Umjesto rigoroznih mjera štednje, izdvojene su ogromne svote novca za socijalna davanja. BDP je porastao za čak 90% u razdoblju od deset godina. Ključna riječ ovdje je bila nacionalizacija,a ne privatizacija energetskog sektora. Danas, argentinsko gospodarstvo je jedno od vodećih a najviše je koncentrirano na izvozno orijentiranu poljoprivredu i industrijsku proizvodnju.
Joseph Stiglitz,ugledni američki profesor na Sveučilištu Columbia i dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju objavio je četiri MMF-ova koraka do prokletstva. Prema njemu, prvo se detaljno analizira gospodarstvo i financijsko stanje države koja traži pomoć. Nakon toga se vladi dotične zemlje uručuje program koji sadrži četiri koraka:
1) Privatizacija ekonomije posebno ključnih industrijskih poduzeća koje čine okosnicu privrede
2) Liberalizacija tržišnog kapitala gdje u zemlju-žrtvu ulazi relativno malo kapitala,a najveći dio na “zakonit” način izlazi iz zemlje. MMF također traži od zemlje astronomske kamatne stope koje razaraju industrijsku proizvodnju.
3) Tržišno određivanje cijena. Dramatično se dižu cijene hrane,energenata i ostalih komunalnih usluga što ne vrijedi za plaće i mirovine. Time se drastično ruši već ionako nizak životni standard stanovništva.
4) MMF-ov protest se događa kad je zemlja već pred ekonomskim uništenjem. Masovni protesti uzrokuju bijeg kapitala iz zemlje-žrtve nakon čega slijedi panična rasprodaja zemlje po ridikuloznim cijenama.
Zvuči poznato?Argentina slijedi politiku ostalih južnoameričkih vođa koji se nisu htjeli pokoriti globalnoj imperijalizaciji već sami iskorištavaju vlastite prirodne resurse i dobra. Neka nova Južna Amerika nije više rob velikih svjetskih imperatora već im se uspješno i tvrdoglavo odupire. Za razliku od balkanskih zemalja,branila je nacionalne i ekonomske interese a sve u svrhu boljitka života svojih građana. U potpunom kontrastu sa pravilima MMF-a, prekinuli su sa državnim rezovima i počeli provoditi socijalniju politiku. Prestali su biti robovi bezdušnog kapitalizma. Jasno je kao dan da politika međunarodnih financijskih institucija radi u svoju korist,a ne u korist država koje navodno spašava iz dugova.
Iz argentinskog primjera se da zaključiti kako se ipak može bez daljnjeg zaduživanja, a zemlje jugoistočne Europe također trebaju shvatiti da ulaskom u spasonosnu Europsku Uniju dugovi im se ne opraštaju, već samo gomilaju. Do kad? /Petra Sabok/