Kada ga djevojka, studentica, ucjenom ili prijetnjom vegetarijanskom večerom odvede u Muzej suvremene umjetnosti, odmah sve instalacije popljuje komentarima poput „Irudati“, „A neš ti umjetnosti“ i „A booookte“. Ako ga istog dana na prevaru odvede i u Arheološki muzej, zaključuje na vratima: „Iste ovakve teće imala je moja baba. Ovo muzej? A booookte, moja baba u takvoj kuva i danas!“
Kad na ulici ugleda blindirana vozila, zaključi da unutra sigurno sjede Kolinda ili Josipović, isprati ih rafalom verbalnih uvreda, pljune na pod i kaže: „Sirotinja po kontejneru kopa, a nu njih u čemu se voze!“
Na tulumu u neko doba razvije dvosatnu raspravu o vjeri, premda na misu ide samo za Badnjak i Veliku Gospu, gdje ubaci šaku kovanica od 10 lipa za lemozinu, ne ispovijeda se i crkvu napušta prije pričesti. Nakon mise ubije se alkoholom i plećkama – ali ide. A ti ne ideš.
Kad sretne poznanika iz rodnog mjesta kojeg nikad nije pozdravio, obavezno dogovara kavu ili večeru, ali se sljedeći put samo kimnu glavom.
U menzi, ugledavši kiseli kupus i kobasice, viče „Ujme! Ajme! Aaaa!“ i gunđa kako mu doma „ona moja“ stalno sprema neke šnicle u umacima, a ovdje je prava hrana.
Ne nosi šal, kapu ni rukavice na -5 u Zagrebu jer „nema zime do dalmatinske“. Na njemu kratka jakna i Everlast trenirka. Prezire ribu, kune se u meso, ali pred purgerima tvrdi da mu je riba sve na svijetu dok potajno moli Boga da se ne uguši na kost, k'o izmišljeni Špiro iz priče bake.
Tajno sluša cajke, ali javno voli klapsku pismu. Ide u „Lisinski“ samo na večeri dalmatinske klape i čeka domjenak da preživi dosadu.
Nesposoban za iskazivanje emocija, ali kad ga pjesma pogodi, roni suze i recitira o rodnom kraju. Jedva čeka povratak u Dalmaciju da obuče vojnu odoru i ide u „sportski lov“. Nitko u kući nema PTSP, ali svi imaju dozvolu za oružje.
Kad kaže „doma“, misli na kuću roditelja iz koje je iselio prije 30 godina. U Zagrebu živi u „stanu“, prebivalište mijenja samo kad mora, a često je prijavljen kod prijatelja kod kojeg ih ima toliko da im se i Kinezi rugaju.
Poštuje svakog na funkciji – dokle god je iz njegovog kraja. Oženi se u Zagrebu i radije bi imao kćer nego da mu sin kaže „kaj“.
Za pravog Dalmatinca kišobran je poput ZET-ovog pokaza – nema ga, niti mu treba. Sve ceste pretrčava jer je navika iz rodnog mjesta, a tramvaj je za njega samo „prijevoz za papke“.
Ako je netko uspješan, odmah mu nađe manu: „Od učenja se probio!“ ili „Ćaća mu je sve sredija.“ S druge strane, cijeni seoske dangube iz Supersporta jer su „legende, sve kontali, ali im se nije dalo učit.“
Pakete ne šalje poštom nego preko Prometa Makarska i Auto Imotskog. Zna pisme koje su i autori zaboravili.