“Zoki, prestani se duriti i dođi pozdraviti tetu koja će paziti na tebe idućih pet godina”, glasio je otprilike jednoglasan komentar javnosti kad je Milanović, u napadaju zakašnjelog puberteta, odbio čestitati novoizabranoj predsjednici. To nije samo pitanje elementarnog kućnog odgoja, već i demokracije kao takve – odbijanje čestitanja izbornom pobjedniku znači implicitno nepriznavanje na izborima izražene volje naroda, što je neprihvatljivo u demokratskim društvima. On je to, prilično poglupo, obrazložio time da ne želi čestitati protivniku, da čestita “samo svojima”, dokazavši time da se ne razumije baš ni u pravila lijepog ponašanja a niti u demokratska pravila igre. Ne čestita se naime političkom protivniku, nego izbornom pobjedniku. Tko god bio. To je kurtoazni čin, i ne očekuje se da čestitka bude iskrena. Očekuje se međutim da se na taj način priznaju izborni rezultati.
Sad se Milanović opet duri, i ponovo dokazuje koliko je sitna duša, možda sitnija i od samog Freda Matića. On ne želi ići na konzultacije koje je sazvala predsjednica Republike, kako bi čula prijedloge svih stranačkih lidera, svih sindikalnih lidera, i lidera poslovnog svijeta za rješenje ekonomskih problema Hrvatske, koja već dugo stagnira i ne miče se s mjesta. Očito je da ona odlučila biti aktivnija od svog prethodnika, koji se uglavnom bavio zaštitom udbaša Perkovića i vlastitog rejtinga, podjednako neuspješno. Jasno je da sve uspješne države imaju konsenzus između političkih stranaka i bitnih čimbenika političkog života o bitnim strateškim pitanjima. Niti jedna ozbiljna država ne vodi vanjsku politiku, niti određuje ekonomsku dugoročnu strategiju prema tome tko je na vlasti. Oko strateških pitanja mora postojati konsenzus, ne samo između stranaka nego i radnika i poslodavaca, bogatih i siromašnih, lijevih i desnih, jer se smjer u kom ide država ne može mijenjati svake četiri godine, na svakim izborima. Konzultacije su zamišljene tako da svatko od pozvanih – a pozvani su doslovce svi koji predstavljaju neku bitniju grupu građana u državi – nasamo predsjednici izloži svoje viđenje situacije. Biti informiran je bitno za obnašanje funkcije predsjednika bilo čega – informiran iz prve ruke, od onih koji odluke donose. Predsjednica nije ta koja će nakon konzultacija donositi odluke – ali da bi mogla prezentirati državu, mora znati iza čega stoje stranke, iza čega stoje sindikati, iza čega stoje poslodavci. Mora znati koji su njihovi zahtjevi, koji su njihovi prijedlozi, koja je njihova vizija budućnosti Hrvatske. To je pristup suprotan onom Milanovićevom, koji uvažava samo sebe i svoje vizije Hrvatske – koje su redom propale u sudaru sa stvarnošću – i nikog drugog.
Milanovićev odgovor je bio u stilu neprežaljenog druga Tita, da on odgovara samo svojoj partiji. Odnosno, da on odgovara SDP-u, a ne predsjednici. To međutim nije točno, jer on odgovara prije svega svojim biračima, i svim državljanima zemlje koju krajnje neuspješno vodi. I, kao drugo, nije ga predsjednica ni pozvala na odgovornost – već na konzultacije. Nitko ga nije zvao da odgovara za stanje u zemlji, već da da svoje viđenje, ako ga ima, i svoje prijedloge rješenja, ako ih ima. On je navodno mislio kako će na konzultacije biti pozvani svi zajedno, onako, hrpimice, pa kad je shvatio da su konzultacije individualne, da će svatko dobiti svoj termin da u četiri oka kaže što ima za reći, odustao je od ideje da pošalje Marasa u ime SDP-a. “Misliti” je općenito osobina mulaca. “Misliti je drek znati”, rekao bi moj profesor latinskog koji je inače svakom tko bi odgovor započeo s “mislim” automatski davao jedinicu – ako misliš, znači da ne znaš. Pametni ljudi se obično raspitaju o čemu se radi prije nego što donesu odluku, odnosno odluke donose temeljem kvalitetnih i cjelovitih informacija. Njemu se pak često desi da nešto misli, pa ispadne da nije tako kako on misli. Kolindin pristup je očito različit, ona ne želi ništa misliti niti zaključivati dok ne dobije informacije od svih koje smatra relevantnima.
Odlukom da ne ode na konzultacije si je zabio još jedan autogol, pokazujući mišiće tamo gdje treba pokazati razum. Predsjednica je rekla da mu treba dati vremena da se urazumi, no on je definitivno odlučio ne doći. Uostalom vremena je imao dovoljno ove tri godine. Doduše, ponekad mu nešto ipak dođe sa zakašnjenjem. Recimo, nekidan se sjetio pucati iz oružja. S jedno 25 godina zakašnjenja, jer kad se pucalo za ozbiljno, nije ga bilo nigdje. Sudjelujući na manifestaciji „Kostelska uskrsna pištola” Milanović je međutim htio pokazati da ipak nije posve nesposoban za držanje oružja u ruci. Srećom, nije se upucao u nogu, kako to u politici često radi. Nije se ni ozlijedio, kao kad je pokazivao svima kakav je frajer skačući s transportera (da je kad bio u ratu, ne bi pokušavao). Možda jednog dana oboli i od PTSP-a, kao i nikad ranjeni invalid Fred. Šanse za to su doduše male, ali osjetno veće nego da od njega dočekamo nešto razumno. Recimo prijedlog o izlasku zemlje iz krize.
Tim postupkom je, osim sebe, u nezgodan položaj doveo i članove svoje stranke, poput predsjednika Sabora Leke, koji mu sad moraju po novinama pisati ispričnice, otprilike kao što roditelji lošeg đaka koji markira iz škola moraju braniti svoje derište i pravdati mu izostanke. Leko se dao na objašnjavanje kako predsjednica “nije poručila građanima zašto se trebaju sastati”, pa to protumačio kao neobavezan poziv na čavrljanje uz kavu, no poručila je u svakom slučaju Milanoviću, a i javno. A i da se radi o pozivu na kavu, ponekad je pristojno otići. Bivši predsjednici su populistički pozivali građane na kavu, a premijerku Kosor samo povodom rušilačkih i nasilnih facebook demonstracija protiv nje – koje je Josipović inače podržao, da bi danas pisao kako su nenasilni prosvjedi branitelja udar na demokraciju. Svakako, bilo bi dobro da takvih konzultacija s čelnicima stranaka, sindikata, i poslodavaca bude i više. Uostalom, da je Milanović premijer vrijedan svoje dužnosti, uradio bi to sam: sazvao konzulatcije s liderima oporbe, sindikata, poslodavaca, stranaka svoje koalicije, pa bi možda nešto pametno od nekog i čuo. Niti Tuđman, kojeg se prozivalo zbog samovolje, nije propuštao konzultirati se i s Račanom, i Budišom, i svim drugim liderima stranaka. To je uostalom i stvar političke kulture, a to je ono o čemu se ovdje u konačnici radi, ne o ustavnim ovlastima niti o Milanovićevom egu.