Noć je 4. prosinca. Brod se polako vraća u zaljev Placentiju. Brzina je samo milju na sat. Vjetar i more su istočni i jugoistočni. Valovi preplavljuju krmu, glavnu palubu i pokrove stiva. Ulaz mora u makinu je neprestalan. Glavna paluba i pokrovi stiva su stalno pod morem. Krmena paluba je jako opasan dio glavne palube. Kroz pukotine voda ulazi u makinu. More neprestano prodire u strojarnicu. Ipak se brod miče. Kabel po kabel ka zalijevu Placentie. Oba oficira palube su na mostu. Jako su učinkoviti.
Brod se nevjerojatno ljulja. Uopće se ne može hodati po mostu ili u hodnicima. Može se samo puzati ili se držati za namještaj.
Božić je uskoro. Opet sam sa svojom obitelji u mislima. Moja kći Marijana ima dvoje djece. Daniel i Sara. Što bi rekla da me vidi sada?
Ali brod ide polako, milju po milju, natrag u zaljev. Noć je teška. More prska po prozorima mosta. Radar su jedine naše oči. Brod se jedva miče. More konstantno ulazi u makinu.
Tko je večeras u baru „Twilight“? Je li Finky tamo...? Ona je slatka djevojka za sigurno...? Zaboravio sam imena drugih djevojaka. Glazba je prekrasna.
Prvi put sam se ukrcao na brod kad sam imao petnaest godina. Tad sam završio prvi razred Nautike. Brod se zvao „Dubrava“, bivše Britansko vlasništvo. Bio je na parni pogon. Imala je oko sedam tisuća tona nosivosti. Bili su ljetni praznici. Ukrcao sam se na sidrištu u Dubrovniku pred otokom Daksa. Prvi put sam se uspeo brodskom skalom na palubu. Brod je izgledao jako visok. Čudio sam se koliko je visok.
Trup broda je bio crn. Naša barka je prilazila brodu, a ja sam se pitao koliko je visok i čudan. Na provi je bilo napisano „Dubrava”. Kad smo pristali uz brod, pitao sam se kako ću se uspeti na brod.
-Kormilo je otkazalo.... javio je drugi oficir.
Brod ne može držati kurs na automatskom kormilu. Što učinit...? Ustvari je kćerka gyro kompasa koja je uključena u kormilarenje otkazala. Pokušavamo kormilariti ručno. Kurs mora biti blizu onom prikazanom na GPS-u. Brod pravi krivine iza sebe koje ne možemo vidjeti.
5. prosinca ujutro. Skoro sam mrtav u kabini. Oficiri Ioannis i Mario održavaju službu. Pokušavaju kormilariti putem GPS-a. Brod se jako valja i posrće. Voda i dalje prodire u makinu. Pokušavam leći na kauč, ustvari na njegov poprečni dio. To je jedini način kako se odmoriti u ovakvom nevremenu.
Ranije su brodovi bili građeni s poprecnim krevetima i kaučima. Danas su većinom zamijenjeni s uzdužnim, što nije dobro kad brod ovako valja.
Danas je 20. prosinca. Sjedim u kabini na brodu „Navi Wind“ u luci Argentia. Dan je sunčan, ali hladan. Snijeg je prekrio brijegove i obalu. Danas je zaljev veličanstven. Osvijetljen je suncem.
Prije nekoliko dana sam prošetao po Argentiji. Ponegdje je cesta skroz uz more. Postoje kamene brane koje sprečavaju prodor mora na kopno. Popeo sam se na jednu od njih i gledao more. Bilo je sivo. Zaljev Placentia mi je bila pred očima.
-Je li ovo isto ono more koje me je htjelo ubiti? Upitao sam se.
-Je li ovo isto ono more koje je htjelo ubiti moju posadu i potopiti brod? Ponovio sam.
Ali more je ostalo mirno. Tako spokojno i sivo. Jedino je lagano mrtvo more pomicalo morsku površinu. Čula se tiha pjesma valova. Meni pjevaju.
5. prosinca ujutro. Skoro sam mrtav u kabini. Povremeno se dignem s kauča i odem na most. Drugi oficir Mario je izvrstan. Kormilari neobično dobro.
Brod teško valja i posrće na putu prema zalijevu. Mario kormilari putem GPS-a. Brod napreduje jednu do jednu i po milju na sat.
Valovi slijede brod. Voda stalno ulazi u makinu. Vani je jako mračno. Jedan brod za rad na nafnim poljima je zaposlen u zalijevu. Vidimo ga na radaru. Pitao sam se kako uspijeva opstati po ovakvom vremenu.
Misli su mi opet s obitelji. Kako je moja unuka Sara. I ona ima samo pet godina.... (nastavlja se...)