PLOVEĆI SVIJETOM (1)

KAPETAN PERO METKOVIĆ: Život nakon oluje svih oluja

Predivan gradić okružen ledom i snijegom kao iz priče. Danas je 15. prosinca 2013. Sjedim u kafiću „Tim Horton's“ i prisjećam se događaja od prije nekoliko dana. Meteorološka prognoza najavila je kako će sniježiti. Ponovno će padati snijeg bez obzira što je cijela priroda već prekrivena snijegom.

KAPETAN PERO METKOVIĆ: Život nakon oluje svih oluja
PIŠE: PERO METKOVIĆ

Mjesto je prekrasno, bijelo, kristalno. Ne postoje riječi za to opisati. Brežuljci prekriveni borovim stablima, potočići ispod... Ljudi su prijateljski nastrojeni, muškarci su visoki i jaki, a žene profinjene.
Kao pomorski kapetan prošao sam svijet nekoliko puta. Vidio sam toliko prekrasnih mjesta, ali Placentia me je oduševila. Još jednom, ne mogu riječima opisati tu ljepotu koja me privukla.

Ploveći svijetom, iskusio sam mnoge vjetrove i nevere. Nalazio sam se u tropskim olujama puno puta, ali ovdje u Placentiji sam osjetio najstrašnije more ikad.
Krenuli smo iz luke Argentinia 3. prosinca oko 19 sati. Vjetar je puhao u luci. Mislio sam da će se malo smiriti, ali nije.
Argentinia je bivša američka vojna baza. Dosta je izložena vremenskim neprilikama. Vjetrovi pušu na sve strane. Neizmjerno je vjetrovito područje.

Ponovno sjedim u „Tim Horton's“ kafiću. Danas je 18. prosinca. Popodnevni su sati. Pogledao sam kroz prozor. Nekoliko je auta na cesti. Ispred kafića je pumpna stanica. Preko puta je „Twilight“ club. Cijelo područje je prekriveno snijegom. Kad smo stigli u Placentiu 23. studenoga, bila je zelena. Sad je mjesto bijelo.
Ako pogledate Placentiju s vrha brda, osjetiti ćete se uzbuđeno. Maleni gradić uvukao se ispod. Malo ribarsko mjesto s puno brodića. Sad je cijelo mjesto potpuno bijelo. Teško za prepoznati. Čisti led.
Većina ljudi koje sam upoznao su ljubazni.

Noć 3. prosinca je bila teška. Odmotao sam užad i otvorio propeler za poprečan potisak pramca, ali motor je bio spor, jako spor. Nismo mogli krenuti s mola. Davali smo punu snagu motoru, ali ništa. Nikakvog pokreta nije bilo, baš nikakvog. Jak južni vjetar puše i krma je blizu luci.
Odjednom se sve pokrenulo, korak po korak, pokret po pokret. „Ispravi kormilo!“. Nalazim se u makini. Glavni oficir usmjerava. „Skroz naprijed i usmjeri kormilo!“, suze mi dolaze. Kormilo se miće, pedalj po pedalj. Crveno svijetlo u luci je iza nas. Brod se pokrenuo. Pjevam i plešem po palubi. Brod plovi.

Volim Placentiu na neki svoj način. Ne mogu to objasniti. Volim je iako je snijeg sve prekrio. Postoji neki osjećaj da iako je sve bijelo, snijeg nije prekrio njenu draž.
Kormilo dobro napreduje. Otok Fox je iza nas. Razgovaram s kontrolnom službom u luci. Noć je strašna, južni vjetar jako puše. More ispire palubu, doseže sve do ograde, ali brod plovi.

Dana 4. prosinca brodić nastavlja ploviti južnim dijelom Placentije. Na putu smo prema Atlanskom oceanu. More je nemirno, vjetar oštar. Brod se teško održava na moru. More se i dalje prelijeva preko palube. Placentia je daleko iza nas. Drago mjesto okruženo ledom i snijegom. Prelijepa uvala, zaleđena, ali još uvijek šarmantna.

Slika obitelji mi se pojavila pred očima. Uskoro će Božić. Daleko su u Dubrovniku, Hrvatskoj. A ja sam ovdje u Placentiji, Kanadi. Vjetar je snažan, more previsoko. Nebo je sivo i mračno.

„Zaustavite motor!“... čujem iz makine. (...nastavlja se...)
  • Autor: Gospari.hr
  • Foto: Dajana Brzica
  • Objavljen: 29.01.2014 13:16
  • Posljednja izmjena: 29.01.2014 13:17
Šalji dalje:

Nema komentara

Komentiraj članak

Potrebna je prijava kako biste komentirali.