Katica Duplica Komnenić: 'Domaći rad ne može konkurirati kineskom jer ga sami ne cijenimo dovoljno'

Statistički, izrazito veliki broj ratova vođen na tom području te stoljetne borbe Konavoskih Latina s crnogorskim i vlaškim plemenima u zaleđu, iznjedrile su  Konavljanina, koji je više nego ijedan drugi pripadnik neke dubrovačke mikrocjeline posjedovao odlučnu crtu vlastitog identiteta.

Stoga je neosporna činjenica da su tako pozicionirane Konavle, na granici bogatog Grada i siromašnih sela u zaleđu, povijesno očuvale opstojnost samog Dubrovnika.

Ipak, dok se nekad ta povezanost s Gradom uglavnom  definirala kao egzistencijalna, danas je ona u prvom redu njegova produžena kulturna ruka. Tradicionalna nošnja, konavoski vez, rukotvorine, oružje, glazbala...sveukupna jedinstvena tradicija folklora od davnina autentično oslikava prepoznatljiv identitet Konavala.

No, upravo su žene bile te koje su udajom u ovaj kraj kontinuirano unosile drugačija kulturna obilježja. Spona onog donesenog iz 'tradicijske dote' i stoljetnih lokalnih specifičnosti uspostavilo je temelj iz kojeg su kasnije proizašle neke drugačije, kulturno intrigantnije Konavle.

Katica Duplica Komnenić 67-godišnja je Župka iz Plata udana u Radovčiće za fetivog Konavljanina, a njen moto 'ljudska mašta može svašta' revno dokazuje sposobnost žene da ukopi vlastitu inovativnu misao u okruženje u koje je došla.

Inače, njen je talent bio uspavan tijekom ukupnog radnog vijeka provedenog  na položaju glavne domaćice nekadašnje 'Tirene', Hotela 'Croatie' i Dubrovačkog aerodroma. Iz jednostavnog razloga, srodnog većini žena, manjka slobodnog vremena.

No, umirovljenjem gospođa Katica smisao za inovacije pretvara u stvarnost. 

Tako nastaje niz predmeta od kopči za kosu, vesta, aranžmana prikupljenih od stare loze izgorjelog korijena s Konavoskih brda, suvenira u bojama crvene, crne, tamnozelene i zlatne, koji neosporno asociraju na konavoski vez. 

Iako je konavoski vez izvorno ušiven na poprsnici i orukavlju ženske nošnje, gospođa Katica njegove motive spretno uvrštava na različito posuđe i torbice. Također, upečatljive elemente konavoske muške i ženske nošnje slika na kartonu, platnu ili prilagođava uporabnim predmetima poput vrpci za knjige ili jednostavnim ušivanjem u odjeću. Rezultat su u svakom slučaju mini-unikatna novotvorena, a opet tradicionalna djela. 

Upitana na koji način spaja tradiciju sa 'sirovim' predmetom, gospođa Katica odgovara da su Konavle oko nje dovoljna inspiracija, a ljubav usađena prema umjetnosti prirodni je motor rada.

No, kad smo upitali kakav je intenzitet interesa u prodaji i postoje li neki od problema u tom smislu, ponudila je jezgrovit odgovor.

'Ono što me iskreno žalosti je neracionalnost prosudbe kad su u pitanju plesači folklora u odnosu na žene koje se bave izradom i prodajom konavoskih rukotvorina. Te žene stoje u konavoskim nošnjama svaku nedjelju u Čilipima i plaćaju svoje štandove, a mogu prodat ili ne prodati radove. Oni koji balaju su u svakom slučaju plaćeni.

Dovoljno je reći da ih je još nedavno bilo 13, a sada su samo tri gospođe. Omalovažen je pristup njima, a neuređenost prostora koji djeluje više kao pjaca sramoti izložbu takvih radova s kojima se ovo podneblje ponosi.

Jednostavno smatram da su i one jednak dio folklorne tradicije te ako već Grad ne želi dati prostor za prodaju unutar zidina, lijepo bi bilo da se bar u Čilipima napravi pristojna sredina kakva priliči prezentaciji ovakve tradicije. 

Jer ne čudi onda nimalo realnost da domaći, često višemjesečni rad i trud, ne može konkurirati kineskim proizvodima, kad ga ni mi sami ne znamo primjereno cijeniti.'