To vučemo generacijama i generacijama. Na tome mi trebamo raditi, naučiti prihvaćati jedni druge, takve kakvi jesmo.Kad je najavljen dolazak Kaufland shopping centra u moj grad, pred nekih petnaest godina, veselila sam se kao malo dijete. Napokon neću morati autom do većeg centra, ni pješice kilometrima, nego ću sav veći shopping moći obaviti u 'susjedstvu', mislila sam, i napokon stiže puno zanimljivih sadržaja uz njega, poput cvjećarne, poklon galerije, trgovina odjeće, cipela, sunčanih naočala, foto studija, pekarne i trgovine časopisima.
Brzo nakon otvorenja, poslala sam dragog u izvidnicu, a on mi po povratku iz shoppinga reče: „Meni je super, ponuda je odlična, ali mislim da se tebi neće svidjeti. Izgleda točno onako kako sam i mislio, kao neki Lagerhaus.“
„Lager waas?“, rekoh jer ništa ga nisam kužila. „Kao neko skladište, tak, u tom stilu. Nije ti sređen kao oni ušminkani skupi dućani u Austriji, na koje si navikla“. „Aha“, pomislih, „ništa dakle od luksuznih, dobro osvijetljenih prostora, ugodnih boja, ni maštovito uređenih polica“. Ali ipak me vukla znatiželja.
Taj je famozni veliki dućan, navodno imao najbolje kruhove i peciva, najfinije i najsvježije nareske u gradu i još štošta najboljeg. No, ni kvalitetan i široki asortiman nije mogao popraviti moje raspoloženje pri ulasku i tijekom prvog shoppinga. To jednostavno nije bilo to. Ne znam zašto, ali nedostajao mi je osjećaj ugode tijekom trošenja novca.
Kad se s info pulta oglasila teta spikerica, glavom su mi prošle riječi frenda, izrečene unatrag dvadeset godina: „Ja se tebi čudim da radiš ovdje, u groznim uvjetima. Pa bolje ti je biti telefonistica, teta na info pultu neke jake njemačke firme, koja će ti dati dobru i redovnu plaću, nego gubiti vrijeme po upitnim firmama, gdje te se ne cijeni kao čovjeka. Evo, uskoro ti dolazi Kaufland.
“Od tog trenutka, nisam više prostor u kojem shoppingiram, gledala istim očima. On je za mene postao ne mjesto izleta i rastrošnosti, nego štednje i zarade. Mjesto, na kojem sam kao kupac i čovjek cijenjena.
Slična situacija ponovila se s Lidlom, kad je najavljen njegov dolazak u Hrvatsku. Po mome mišljenju, imao je još gori interijer od Kauflanda, u kojemu sam se osjećala kao na kakvom skladištu, no ipak sam pristala shoppingirati ondje, oduševljena nekim kvalitetnim proizvodima. Esmara liniju otkrila sam preko božićnih poklona i još uvijek nisam uspjela uništiti trenirke, majice i jeans iz nje, ni nakon nekoliko godina i stotinu pranja, pa čak ni nešto donjeg rublja, branda Jolinesse. Potonjem sam se najviše odupirala, kao strastveni obožavatelj provikanih svjetskih lingerie imena.
No ipak, imajući na umu da je tvrtka za koju sam radila pred dvadeset godina i sama radila konfekcijske lohn poslove za Lidl, pa im poznajem i kvalitetu, isprobala sam i famozno Lidlovo donje rublje, koje je pristupačnom cijenom, kvalitetom, funkcionalnošću, udobnošću i estetikom, zadovoljilo moj profinjeni ukus i sve uvjete dobrog dizajn proizvoda.
Ostajući i dalje kupac puno skupljih i atraktivnijih brendova, ormar i ladice napunila sam i Lidlovim proizvodima, ne samo sebi, već svim ukućanima. Sve što mi privuče pažnju atraktivnim izgledom, cijenom je prihvatljivo, funkcionalno je i kvalitetno, jednostavno više ne propuštam, bez obzira na etikete. Takav stil života i shoppinga formirao se tijekom odrastanja, ali osvijestila sam ga tek ušavši u kasne dvadesete, kad sam napokon počela ciljano kupovati, više štedjeti i pametno trošiti svoj novac.
Moja mama je uvijek jako pazila na moju odjeću i odijevanje, još od vrtićkog razdoblja. Odvela bi me u Jutranjku, majka i dijete i obukla od glave do pete u najmoderniju odjeću. Nije štedjela novac na meni, uvijek me lijepo odijevala. Čak i onda, kad sam po izlasku iz trgovine u novom kaputiću, uletjela u lokvu vode i dobro ga poprskala blatom. Čak i onda, kad sam se u trgovini izgubila i kad me pronašla u izlogu, kako sjedim i pričam s lutkama.
Bila sam zabavno i vrlo živahno dijete, koje je najnovije gležnjače, dobivene u osnovnjaku, nosilo u ruci doma, kako ih ne bi uprljala na kiši, a hodala u školskim šlapicama. Kupovala mi je divnu odjeću i cipele čak i kad sam bila neposlušna i često me vodila u shopping u Trst i Palmanovu.
Već u srednjoj, a to je bilo pred dvadesetosam godina, dobivala sam Liscino donje rublje i čizme po mjeri, izrađene kod šustera u Zagrebu. Ne zato što su moji bili snobovi, nego su željeli da imam kvalitetnu odjeću i obuću, koja će me služiti dugo vremena.
Kupovina Levis 501 i jeans košulje nije dolazila u obzir, bez obzira na trendove jer moji u takvoj odjeći nisu vidjeli vrijednost. A tata mi je za rođendan, mislim šesnaesti, kupio prelijepu pletenu, vunenu Rašica haljinu, divnih pastelnih tonova, papreno skupu. Kad sam u njoj zakoračila u razred, bila sam predmet ismijavanja jer sam djelovala „pregospodski“ u njoj. Tako su se barem izrazile moje kolegice.
Na svu sreću ne sve, već one, koje su dolazile iz radničkih obitelji i bile slabijeg imovinskog stanja. Nisam se ljutila na njih, ali mi je bila potpuno nejasna ta zloba. Ja se njima i njihovim skromnim, „krpastim“ stylinzima, nisam narugala nikada. Zašto bih, moja najbolja prijateljica, kroz cijelo djetinjstvo i mladenaštvo, bila je kćerka dvoje tvorničkih radnika.
Družile smo se intenzivno i razmjenjivale odjeću, a ja sam se trudila da „klasne“ razlike među nama budu što manje uočljive. Na studiju modnog dizajna svi smo si šivali ili prekrajali staru odjeću. To je nama, budućim modnim kreatorima, bila najnormalnija stvar. Puno se robe nabavljalo na sniženjima, po povoljnim trgovinama, second hand shoppovima, ovisno o prilikama.
Posuđivala se i nosila vintage garderoba naših roditelja i nekako su nam u svemu pomagali modni trendovi, koji su s vremena na vrijeme obrađivali pojedina modna razdoblja. No upravo tijekom tog razdoblja, devedesetih, formirala se i neka nova klasa, a na ulice su izašla i najslavnija svjetska modna imena, do tada javnosti nepoznata.
Pamtim razdoblje kad su s majica boli u oči natpisi Versace, Lacoste, Dolce Gabbana i kad je postalo sramotno ne imati u vlasništvu barem jedan par Paciottica. Silna se lova vrtjela na jakim brendovima, odjeća i obuća istih značila je status i moć, otvarala mnoga vrata.
Trošilo se kao bez duše, kupovalo na desetke rata i mnogima pritom, ni na kraj pameti, nije bila štednja. Naročito onima, koji su svoj život isplanirali i odlučili provesti u skromnijem ambijentu, unutar malo kvadrata životnog prostora. Takvi su i danas, prilično nerazumljivi vrlo štedljivima i ljudima većih ideja i planova, koji ne razumiju rastrošne, bez većih planova, koji se plaše odricanja, koji svoju garderobu i luksuzni lifestyle (najčešće kako bi ostavili što impresivniji dojam) provlače na stotine rata.
Kako god, kad čovjek dugoročno planira i štedi za više ciljeve, onda bi itekako trebao paziti na svoje financije. Kad gradi kuću ili je namješta iznutra, a svom domu želi samo najbolje sadržaje, kvalitetan i moderan inventar, onda štedi i pazi na što troši svoj novac. Zato što kuća i sve oko nje, od gradnje do održavanja jako puno košta!
Nema tada namišljanja, ni previše luksuza, ni nepotrebnih izleta, predugih ljetovanja i raznih poslovnih eksperimenata jer se novac usmjerava samo na ono najpotrebnije i na stanovanje. Kupuje se na mjestima gdje je povoljnije, na kojima se za manji iznos može dobiti odlična kvaliteta.
Jedno od takvih mjesta je Lidl. Kupci njegovih proizvoda nisu samo ljudi skromnih i neredovitih primanja, lošeg imovinskog stanja, već i imućni ljudi, koji znaju upravljati novcem. Ako imućnim Njemicama, koje gladne ne idu u shopping, kako ne bi kupile suvišno, nije ispod časti shopping obavljati u Lidlu, onda smiješnim ispada činjenica da je neke Hrvate sramota biti viđeni na istom mjestu.
Ovih dana naslušala sam se komentara, kako je Heidina kolekcija za Esmaru ovakva i onakva, najčešće od potpuno nestručnih osoba, ali i izgovora, da je zanimljiva, ali neće si nabaviti ništa iz nje jer će u istoj robi hodati pola grada. Kojih pola grada, kad je pola grada sramota uopće ući u Lidl i u njemu potrošiti svoj novac? Ne zaboravimo komade koji su cjenovno stršali i stoga nisu bili dostupni većini kupaca.
U Hrvatskoj tako imamo čudne izgovore - ništa tu ne štima, tu posla ni novca nema, odavde se bježi van, a opet, voze se skupi automobili, kafići su nam uvijek puni, po shopping centrima se kupuje i nosi skupa, markirana roba.
Kad vikendom idem roditeljima u drugi grad i autoputom se vraćam kući, uvijek je kolona i na cestama puno automobila, kao da je radni dan. Ako ništa tu ne štima, imaju li moji sugrađani naviku trošiti tuđi, bančin novac, samo kako bi potakli zavist drugih i prema van, ostavili dojam moći i luksuza?
Na to pitanje nije potrebno dati odgovor, mislim da ga svi jako dobro znamo. Bez obzira na materijalne uvjete, mogućnosti i potrošačke navike, proteklih tjedana se pojavilo još zanimljivije, ozbiljnije pitanje, čime točno hranimo našu djecu.
Skromnošću, pristojnošću, poštovanjem ili zavišću, arogancijom, narcizmom, egocentričnošću? Na njega bi odgovor možda mogli dati Splićani jer upravo se slučaj njihovih sugrađana povlačio po medijima. Ili je vijest o malim Lidlićima, koja je obišla svako hrvatsko kućanstvo, možda tek izmišljena, radi privlačenja pažnje i dobrog PR-a?
Kako god, klasne razlike su prisutne i zamjećuju se svuda, ali nisu novitet na našim prostorima. Prisutne su od davnih vremena,a posebno izražene zadnjih nekoliko desetljeća. Njima sam već posvetila neke tekstove, u ranijoj fazi svog rada. O Lidlićima su se raspisali mnogi autori proteklih tjedana i da ne ponavljamo opet isto i da izbjegnemo silna optuživanja i dozive savjesti, možda bolje da se osvrnemo na rješenje ovog problema.
Lidlića i njima sličnih, bilo je oduvijek. Čak i u socijalizmu, imali ste obitelji koje su išle redovno svake godine na ljetovanje i skijanje, dok su drugi o istome mogli samo maštati jer nije bilo materijalnih mogućnosti. Imali ste obitelji koje su shoppingirale u Trstu, ali neke po robnim kućama i okolnim buticima, a druge na Ponterossu, koje su krišom kupovale jeftine traperice, cipele i popularne pulovere s dodatkom mohera.
Bilo je vrlo imućnih obitelji, čija su djeca nosila kvalitetniju odjeću i obuću i bilo je onih, koji su nosili odjeću starije braće i sestara. Bilo je onih koji su kod kuće imali igračaka kao jedan manji vrtić i onih, sa svega jednom manjom kutijom igračaka i onih, koji su u djetinjstvu imali čak dva walkmana i onih, koji su ga dobili kad je već izlazio iz mode.
Bogatiji se baš i nisu smjeli družiti sa siromašnijima, ali ne toliko radi isticanja klasnih razlika, nego su njihovi roditelji vjerovali, kako takva druženja nemaju smisla, radi stalno prisutnih frustracija. Točnije, siromašnija i manje obrazovana strana, uvijek se kraj imućnijeg osjećala manje vrijedna, a imućnija nije radi nje željela osiromašiti svoj stil života.
Ja sam to osjetila na svojoj koži. Imala sam sreću, da u ničemu nisam oskudijevala i da su mi roditelji mogli dosta toga priuštiti. Iako smo se smatrali srednjim slojem, obitelji je pomagao i djed, koji je radio u Njemačkoj. Tijekom školovanja nazivana sam buržujka, gospodična, gospica, frajla, sve s namjerom da me se povrijedi, a čak me se otvoreno provociralo na sukob.
Nekoj djeci, imućnijoj od mene, smetala je moja stara kuća i radi nje i uvjeta u njoj, nisu željela k meni na igru, a onoj iz skromnijih obitelji, smetala je kasnije nova, velika, lijepa, visoka prizemnica, u koju sam uselila na kraju osnovnjaka. Uvijek je nekome nešto smetalo kod mene, a meni je sve to tijekom odrastanja radilo stres. No već tada, naučila sam jako puno o međuljudskim odnosima. I da sve, baš sve kreće iz doma.
Sav tekst i svaki stav, oblikuje naša najbliža okolina. Kad smo mali, upijamo poput spužvica i vjerujemo da okolinu treba kopirati, radi što boljeg uklapanja. U toj fazi odrastanja, usvajamo razne predrasude i uvjerenja, koje kasnije, u mladenaštvu i odrasloj dobi, nosimo kroz život.
Ne kaže se uzalud da si onakav, kakvih je četvero ljudi s kojima si stalno u doticaju. Tako sam u pozadini naravi mojih tadašnjih kolega, vidjela lošu narav njihovih roditelja, njihove frustracije i komplekse, više i manje vrijednosti. Vidjela sam i njihovu egocentričnost i strahove, pokušaje da novcem kompenziraju manjkavost svoje osobnosti.
Vidjela sam primitivizam i nekulturu, pokušaje manipulacije i nadmetanja, ali i fantastične primjere kulture na visini. I vidjela sam divne, tople roditelje u nježnosti i krhkosti pristojne, drage i samozatajne djece. I danas to vidim, kad mi se dijete obraća radi problema u komunikaciji s drugom djecom, radi svoje različitosti, imovinskog stanja i doseljeništva u „tuđi“ grad.
Nekako ovo zadnje malim domorocima najteže sjeda jer se svi poznaju od pelena i desetljećima njihove obitelji hodočaste jedne drugima. Teško usvajaju novitete i teško prihvaćaju strance u svom gradu.
No tko zna koji je zapravo pravi razlog poteškoća u njihovoj komunikaciji, iako u svemu tome najviše vidim njihove roditelje, a samo mali dio njihove osobnosti, koja se tek formira. Zato što nije teško poslušati ih i bolje promotriti, na roditeljskim sastancima i hodnicima, dok čekamo informacije. Zato što kroz svega nekoliko susreta s njima, točno vidiš tko je najglasniji, tko je tiši, tko impulzivniji, a tko suzdržaniji u komunikaciji.
Nakon nekoliko rečenica, naročito ako imaš puno iskustva s ljudima, točno vidiš kako tko odgaja svoje dijete, koliko se njime bavi i već na osnovu držanja, gestikulacija i izjava njihovih roditelja, možeš procijeniti s kim imaš posla i kud to poznanstvo vodi.
Prema tome, da se zaključiti i u kojem pravcu će ići dječja prijateljstva, kakve su kvalitete i koliko će trajati i što sve od nekih roditelja možeš očekivati. Neke stvari prenose se iz generacije u generaciju, a tako i čuvena „mene ćeš slušati dok si pod mojim krovom“, a ako ih ne motrimo i ne ispravljamo, mogle bi izmaknuti kontroli. Društvo u kojem želimo živjeti, formiramo samo mi, na nama je velika odgovornost, da suživot učinimo što ugodnijim.
Nisu dakle naš problem Lidlići, ni Kauflandići, ni Intersparići, ni Konzumići, niti kupci robe jakih i slavnih svjetskih brendova. Svatko kupuje gdje može, kako može i ima pravo izbora, što će nositi, na koji način, gdje i na što će trošiti svoj novac. Nije naš problem sam pojam, koji nekome može djelovati pogrdno i ponižavajuće, a nekome simpatično i kao pr trik.
Naš problem je puno dublji, to je nepoštivanje različitosti, nepoštivanje različitih osobnosti, izbora lifestylea, primitivizam i hrpa kompleksa, više i niže vrijednosti plus neprihvaćanje svega što je u suprotnosti s našom idejom, mislima, djelovanjem.