Ili možda globalno zatopljenje nije baš ono, što svijet misli, dok čita popularna naučna štiva. A nauka nas stalno upozorava, da smo i sami djelomično krivi za porast temperature. Ledeni podkontinenti se otapaju i prijete dizanjem mora. Vrućina postaje nesnošljiva. Nešto mi se čini, da sam doživio i gorih vrućina, ali ovu studen – nikad'. Altroke Kandalora – zima fora.
Piše: Mario Klečak za Glas GradaSad' su dodali, da za njom ide Sveti Blaž i govori - sve je laž.
A tek Splićani. Ne pomaže ni Sveti Duje, a sve im je manje do smijeha i do pošalica njihovog gradonačelnika. Padaju i lome kosti. Žale se na nestašicu gipsa. Kažu, on je kriv. A njega bi pogodile samo optužbe uklesane u kamenu. Tako on mirno zaziva snježnu mećavu i dogodine. Time je navodno oduševio splitsku skijašku elitu, koja se nada, da bi umjesto divovskoga Isusa, na vrh Marjana, njihov poduzetni gradonačelnik mog'o izgradit' žičaru. Zašto bi samo Zagreb im'o Sljeme?
Kaže jedan mlađi Splićanin, kako mu je rek'o tata, da prije obrambenog rata, takav ne'ko, ne bi nikad mog'o bit' gradonačelnik. Ako je takvih i bilo, oni su sami uzurpirali vlast, pa tu ništa nije čudno. Ali danas, u demokraciji ih postavljamo mi. Da nas na to podsjeti, u prilogu TV vijesti, k'o šlag na torti dolazi izjava čuvene sestre, još čuvenijeg gradonačelnika, koja je uvjerena, kako grad još uvijek živi, zahvaljujući njima dvoma. Uz takve TV vijesti, Hrvati najčešće i večeraju. I samo uz takve vijesti, cijeloj familiji bude dosta svega.A onda, čovjek željan nauke i kulture, okrene neki manje stresni program. A tamo, neka fina emisija s doktorima i farmaceutima. Vidi se, neki školovani i uravnoteženi ljudi. Nije moguće, da su oni u studio stigli preko smetova snijega i minus dvadeset. Ali tamo su, uživo. A tema je zanimljiva. INFARKT. Zapravo, o simptomima, prevenciji i liječenju. Kažu, infarkt ima poznate simptome zahvaljujući čemu, svak' se može za svoj infarkt pripremit'. Od gusta. Kud' ćeš više sreće, nego u svakom momentu bit' pripravljen za infarkt. I onda te ništa ne može iznenadit'. Sjajno, kaže sretni gledalac zimske TV sheme, ovo bar nema veze sa mnom. Ima, ima, govori mu s ekrana autoritativni glas doktora. Ni'ko nije siguran od infarkta u današnjem stresnom životu.
Jako je važno zapazit' simptome, i to što ranije. A njih ima podosta. Čovjek se klizne dublje u fotelju, pa se zamisli. Pa, ništa čudno, da razumna osoba, prosto jedva čeka da na sebi, što ranije primijeti simptome infarkta? Srećom, to nije teško; nema skoro ničega što nije simptom infarkta. Ako čovjeka boli vrat, ili ispod vilice, ili u prsima, ili ako ga bole ruke... desna mislim, više nego lijeva. A ne treba zaboraviti ni leđa; ponekad su upravo bolovi u leđima - siguran znak. Glavobolja je isto tako opasna, a ako osjećaš da ti fali zraka, k'o da si stegnut nekakvim obručem, pa te povremeno zarosi hladan znoj na čelu... ee…tad' je već vrijeme krenut' na hitnu.U tom te trenutku, poslije ovakvih saznanja, lako može oblit' hladan znoj. Pa ti se i turska sapunica čini k'o pravo utočište. Ako slučajno ne gledaš takvo što, onda prevrćeš programe, odeš na bosanski satelit i naiđeš na novu poslasticu. Tamo voditelj ima konkretno pitanje: kako znam jesu li mi bubrezi stradali, ako ništa ne osjećam, pita bojažljivo duhoviti voditelj. E, vidiš, govori mu nadmoćno mlađahni doktor, to što ne osjećaš ništa, to ne znači da je s tobom sve u redu, nego da su bubrezi možebitno sasvim propali; bubrezi šute godinama, pa onda odjedanput otkažu. O jetri je bolje i ne mislit', jer čovek ni u tom dijelu sebe ne osjeća ništa; jetra boli tek u zadnjem stadiju.
Toneš još dublje u fotelju i zaključuješ, da iako pola ili više života ništa ne osjećaš, to i nije baš ohrabrujuće. Jer to samo prethodi zadnjem stadiju.
I kad bi barem to bilo sve. Ma vraga! Tu su još i svakojaki izazivači boleština. Toliko ih je u opticaju, da je puno lakše napraviti listu onega što ne izaziva ništa, nego nastaviti niz pogodnosti za mazohiste. Baš svaki dan se u medijima mogu nać' živahne crtice o mentalnim poremećajima ili tumoru na mozgu. Onda nam nabrajaju razne spasonosne lijekove, koje svi koriste godinama, a tek sada je otkriveno da su potpuno beskorisni, a neki čak i smrtonosni. Ali već su smućkani novi, bez brige. Pa će bit' u prodaji, za jedno dvadesetak godina.
Duboki uzdah te skoro izbaci iz fotelje... kad' ono čuješ, da je i disanje opasno, da opasnije ne može biti; ko diše bolje mu je da gleda što udiše, jer, samo mu je gledanje bezopasno, a i to jedino ako je zaštićeni svjedok.
Ali to više nije medicina. Pa što smijemo, osim molitve, pitaju užasnuti gledatelji iz prvog reda?Otvaranje vrata ne izaziva rak; čovjek može slobodno otvarat' vrata, čak i svakodnevno, a i bolje bi mu bilo da ih otvara dok se još smije, jer nauka neprekidno napreduje i već sutra može pronać' nešto škodljivo po zdravlje.Pored opasnosti od hrane, koja je većinom smrtonosna, tu je i nekad cijenjeno sunčanje, koje treba izbjegavat', a čak je otkriveno, da i neke kreme za zaštitu kože, mogu izazvat' rak. Pa se ti maži i sunčaj. Navodno je mjesečina manje opasna, ali kad-tad će se smislit' i nešto u vezi sa njom...
Poslije tsunamija opakih dijagnoza, najčešće naiđu kasne Vijesti, da dokrajče sve one, koji nisu bili dovoljno uništeni upozorenjima iz svijeta medicine. Poslije njih, jedino što je dostojno usporedbe s ostatkom TV programa su kasno noćni filmovi strave i užasa, koji našim kratkim životima nude i varijantu dodatnog skraćivanja.
U gluho doba noći, mnogi još i plješću televiziji, radujući se, što je srećom vampirova tetka pošteđena ugriza na vratu, jer je vampir bio pristojno odgojen, pa ga je tako pošteđena, teškom mukom probola kolcem u srce i tako omogućila prosječnom gledatelju da predahne i mirno utone u san. Dobra noć.