U rasponu, od slavlja podizanjem bandijere slobodnog poduzetništva, do pada stijega nebeskog zaštitnika uz povijesnu simboliku pobjednika - osvajača.
Od pretvorbe gradskog zatvora, u nešto manje slobodno poduzetništvo, ali opet pod bandijerom pravne države, do crvenih ferala s onu stranu zatvorskih rešetaka. Nije falilo zabave pasane setemane, u kojoj je, zahvaljujući blagdanima, bilo svega obilja. Sve se to izdogađalo, dok su se, mora bit', institucije još tucale blagdanskim jajima.
A onda je, prvog radnog dana, Grad Dubrovnik, Općinskom Državnom Odvjetništvu i Policijskoj Upravi, prijavio nepoznate počinitelje. Sva sreća što su nepoznati, inače bi najebali. Kriminolozi tvrde, da se počinitelji vazda vraćaju na mjesto zločina. Zato policija treba samo sjest' u poltrone na mjestu zločina i čekat'.
Kroz prošlost u budućnostZa rijet pravo, onaj zaštićeni grb, na zaštićenoj zastavi, propito je figur'o na balkonu Gradske vijećnice i mirima od Grada. To je, govore, bila samo simbolika. Da se naš čovjek navikne na obrtanje zastave, kako vjetar puše. K'o da naš čovjek to ne zna. On zna, da na našim jarbolima vazda ima mjesta za još jednu zastavu. Najčešće bijelu. Ma, naš čovjek kroz prošlost gleda u budućnost. Sve zna. Bio je državljanin i bivše države. A otac mu, još jedne uz to, a pokojni nono - i još jedne. Svi su ratovali pod raznim uniformama, himnama, zastavama i grbovima. A ova, od Svetoga Vlaha, što je pala ni kriva ni dužna, bila je samo kolateralna žrtva.
Što je bila poruka ? Ili, da su divlji istjerali pitome, kako govore oni što deklarirano vole Grad, ili kako misle oni drugi (koji imaju rezervnu domovnicu), kako to samo potvrđuje onu znamenitu izreku, da zastava pripada onemu, koji vlada gradom. A, opet, da je to tako, onda bi tamo, na onaj mali balkon, trebalo stavit' još puno bandijera. Bilo bi ih više nego na procesiji Sv. Vlaha.
Stalno se govori o poskupljenjima. Svega i svačega. Ali dosadašnje iskustvo govori, kako nema razloga za paniku zbog ovih najnovijih. Građani koji su do sad' račune plaćali redovno, plaćat' će ih i dalje, a oni koji nisu, neće ni u buduće, pa tako poskupljenja neće ni osjetit'! A, i jedni i drugi su uvjereni, da su naše teškoće privremene. Već u slijedećem životu, bit' će nam bolje.
U nas ima svegaU međuvremenu, Vlada radi dan-noć. Osim što odobrava poskupljenja, bavi se i drugim prioritetima. Priprema nam još koju milijardu zaduženja, brine se za prava na umjetnu oplodnju za svih, pa tako i za dvije mame ili dva tate. Zamrzavanje i odmrzavanje sjemena za buduće sjetve. Vjeronauk u školi? Svakako, samo je pitanje, prvi ili zadnji sat. Penzije vrhunskim sportašima. Traženje novog sponzora za obilježavanje Bleiburga i ulaganje truda, da se sirotim nogometašima nađe skromna ali sigurna plaća kroz sportske kladionice.
Pišu da Švedska ukida papirnate solde. Moj poznanik Braco govori, da je on to predvidio još prije godinu dana, malo prije nego se je vratio iz Švedske. Misli, da su oni u velikim problemima i da nemaju solada za štampanje solada. Nestrpljiv da čujem o blagodatima, koje i nas sutra čekaju, pitam ga, kako je tamo. Rek'o mi je, da je strašno razočaran onim što se tamo zbiva. Daleko je to od onega blagostanja, od prije trideset godina. Da ih je zahvatila neimaština, shvatio je po temu, što Šveđani vraćaju u butige korištene staklene i plastične boce, a u posebne kontejnere odlažu stari papir, limenke, baterije i žarulje. Reciklirali bi i ono što probave. Po ulicama, parkovima i nogostupima nema bačenih stvari, po čemu je prosudio, da oni nemaju ničega za bacanje.
''A u nas'', pitam ja njega? ''U nas ima svega'', govori on. ''Ali ima i onega čega nema'', tanćem ga ja. ''Ma to jes', onega čega nema, tega ima u izobilju'', lukavo se smješka Braco, pun razumijevanja.
Pa onda priča Braco, kako je malo konobario tamo i shvatio, da su gosti u restoranima toliko jadni, da konobarima ne ostavljaju ni Euro, a u butigama kupci uzimaju i one najsitnije kovanice. Šveđani su potpuno švorc. Vidio je, kad otvaraju takuline, da u njima nemaju ni pet Eura, nego samo plastične kartice. A u tim restoranima, posjetioci su toliko škrti da ne jedu meso, nego samo male, čudne salatice, klice, korjenčiće, zrnovlje, pahuljice i nekakve tanke paste.
A taj jadan i nesretan svijet, tamo u Švedskoj, mora radit' od jutra do mraka. Po noći ne izlaze iz kuće u provod, jer su hrana, cigare i alkohol preskupi. Oni su takva sirotinja da njihova Vlada ima samo pet službenih vozila. Švedski ministri na posao dolaze autobusima, a niži državni funkcioneri biciklima.
Neki mladi nezaposleni Hrvati su bili oduševljeni prijedlogom Ministra rada o sticanju iskustva uz pripravnički rad bez plaće, nekima godinu, a nekima i dvije. Kažu, da su njihovi očevi morali radit' trideset ili više godina uz plaću, da bi tek pod starost uspjeli radit' bez plaće, a oni tu šansu već sad' imaju, na početku života i karijere. Drugi bi solde. K'o da je u soldima sve.
Wellnes - auto parkingŠto je s osjećajem ponosa i domoljublja, kad' pomažeš najbogatijima da povećaju svoje bogatstvo. I da dospiju na liste najbogatijih u svijetu. Već bi to mladima trebala biti dovoljna nagrada. A ne govorit', da se tajkunski vampiri spremaju napit' mlade krvi. Mladost, koja danas traži besplatno školstvo, već sutra će tražiti i besplatno zdravstvo, pa onda još stanove i nova radna mjesta. Šta znaju djeca šta je upropaštena država... Krivo smo ih odgajali.
Benzina je opet malo krešila. Sad' kad' znamo zašto, nije nam više tako teško. Članovi Uprave INE, godinama su imali mizerne plaće od šezdesetak tisuća, pa su u neko doba morali i na sebe mislit'. Pa su ih sad' duplali! Nije lako odlučivat' o poskupljenju goriva svako malo, a za tako male solde. Mora bit' da cijelu Upravu po cijele dane kida štucavica. Od milijuna kupaca benzine, što ih neprekidno spominju i njih i cijelu im familiju.
Tako, za svaki potrošački godišnji minus, oni imaju i godišnji bonus. I bome, sedam tisuća kuna mjesečno za parking. To je nešto novo. I zove se wellnes - auto parking.