Što to uopće znači biti indiferentna osoba? U fizici postoje razni pojmovi poput titranja, amplitude, elongacije , interferencije, rezonancije i indiferentnosti, a svim tim pojmovima mogu se pridodati situacije međuljudskih odnosa ako se samog čovjeka promatra kao referentno tijelo.
Svaka misao ima određeno značenje koje oblikovano, a potom riječima izrečeno dolazi do slušatelja koji te riječi dekodira i interpretira sukladno vlastitoj percepciji. Ako je percepcija realna u tolikom smislu da su riječi pravilno protumačene, a smisao istih dobro shvaćena dolazi do koherentnosti značenja poslane poruke i primljene poruke. Dolazi također do interferencije u onom trenutku kada primatelj poruke počne razmišljati o toj primljenoj poruci. Primljena poruka u slušatelju može izazvati približan efekt kakvom se pošiljatelj poruke nadao ili možda čak potpuno suprotan, ali kakav god efekt bio, ukoliko je postojan, došlo je do interferencije odnosno do međuodnosa među mislima. Misao jedne osobe pobudila je misli druge osobe. Rječnikom fizike moglo bi se reći da je primatelj poruke doživio svojevrsnu misaonu elongaciju, odnosno određen otklon od onih misli koje je imao u nekom specifičnom trenutku. Nadalje, ukoliko je taj otklon takav da su misli potpuno usklađene s porukom koju pošiljatelj šalje odnosno njenom frekvencijom, a sav dojam na krilima emocija značajan, može se reći, ponovno rječnikom fizike, da je došlo do rezonancije među mislima pošiljatelja i primatelja jer je frekvencija pošiljatelja i primatelja jednaka.
I zaista, rezonancija u određenim aspektima među ljudima je prije svega dobra stvar, ona spaja ljude u svim sferama, od poslovnih do obiteljskih, od prijateljskih do ljubavnih. Ipak, stvar nije uvijek baš tako idealna. Kada je riječ o neprijateljskom raspoloženju te velikom naboju negativnih emocija, ukoliko dva ili više aktera osjeća jednak ili približno jednak intenzitet negativnih emocija jedni prema drugima te ih zdušno izražavaju, može doći ponovno do rezonancije, ovaj put u negativnom kontekstu. Naboj je jednak ili približno jednak, emocije su jednake ili približno jednake, namjera i verbalna komunikacija također postaju jednake ili približno jednake. Efekt ''iskrenja'' je time veći jer se dvije jednake frekvencije sada stapaju u jednu moćnu koja ima za cilj samu sebe uništiti ukoliko je riječ o frekvenciji negativnog naboja.
Rezonancija je vrlo moćna. Na fizičkoj razini ona može rušiti mostove, a najbolji primjer je onaj iz 1831. godine, kada su vojnici marširajući preko mosta Tacoma Narrows ujednačeno stupali i na kraju ga takvim postupkom srušili dok su bili na njemu.
Svaki put kada netko svjedoči velikom neprijateljstvu, velikoj destrukciji ili ratu, svjedoči zapravo o rezonanciji negativnih emocija iz čega se djelovanjem čovjekove volje manifestiraju fizički vidljive posljedice.
Na isti način svaki timski rad ili veliki uspjeh više ljudi proizlazi također proizlazi iz rezonancije misli i emocija manifestiranih u fizički oblik djelovanjem čovjekove volje. Emocije i misli dvoje ili više ljudi rezoniraju kada su jednakog predznaka, bilo da je on pozitivan ili negativan.
Rezonancija se može dogoditi ukoliko je prethodno došlo do interferencije. Ako jedan od aktera zaustavi interferenciju na način da ignorira informacije poslane od strane drugog aktera odnosno prestane ih procesuirati i smatrati relevantnima, tada će taj akter postati indiferentna osoba.
U svim životnim situacijama možda bi idealno bilo prvotno biti indiferentna osoba prema svemu, a onda selektivno i kontrolirano napraviti kognitivni otklon ondje gdje se pronalaze prioriteti, važnost, korisnost i smisao. Naravno, kognitivni otklon je potrebno materijalno realizirati svojim postupcima ili riječima obznaniti da bi on imao efekt na sve vanjske aktere do kojih potencijalno doseže.
Svaka vrste ljutnje predstavlja određen otklon od misli koje je do tada neki akter u nekom trenutku imao. Još je Aristotel rekao '' Svatko se može naljutiti – to je lako. Ali naljutiti se na pravu osobu, do ispravnog stupnja, u pravi trenutak, zbog ispravnog razloga i na ispravan način – to nije lako.'' I zaista, tu se radi isključivo o individualnom odabiru odnosno kontroli misli sukladno individualnoj procjeni važnosti situacije i važnosti djelovanja.
Ipak, čovjek evolucijski gledano nije samo misaono biće. On je i emocionalno biće koje katkad reagira sukladno signalima koje šalju stariji, niži dijelovi mozga. Mozak je s druge strane povezan u jedinstvenu cjelinu, a svi ti njegovi dijelovi, fluidno gledajući, zajedno i koherentno donose jedinstvene zaključke. Ipak, može se povući paralela između evolucijski gledano novijih dijelova mozga i onih starijih. Oni stariji su tu da bi omogućili preživljavanje i održanje vrste. Bez posredstva novijeg dijela mozga koji je zadužen za racionalizaciju i današnji čovjek bi se ponašao primitivno poput svojih predaka iz prapovijesti.
Srećom, postoji dobra veza između starijih dijelova mozga i onih novijih, a reakcije među njima su reverzibilne. Percepcija u novijim dijelovima mozga, primjerice neokorteksu odlazi ''na obradu'' u limbički sustav koji se nalazi u razini sljepoočnog režnja. Limbički sustav uzrokuje emocionalnu reakciju zbog sinteze različitih hormona i neurotransmitera. Emocionalna reakcija potom se vraća u novije dijelove mozga također ''na obradu'' kako bi osoba racionalizirala situaciju odnosno procijenila je li njena emocionalna reakcija potrebna, odnosno je li pretjerana i realna s obzirom na referentnu situaciju.
Postoje situacije u kojima nije potrebno raditi nikakav kognitivni otklon jer to jednostavno nema smisla. To su situacije u kojima jedan od aktera namjerno želi iz nekog drugog aktera isprovocirati negativnu reakciju koja je negativna po tog drugog aktera u smislu da u njemu izaziva destruktivne misli, emocije te destruktivno ponašanje usmjereno prema njemu samome ili prema drugima.
Gdje je onda potrebno raditi taj kognitivni otklon? Tamo gdje postoji određena svrha koja svoje postojanje crpi iz pozitivnog zadovoljstva da se nešto uradi na određen način. Empatija i pokazivanje iste prema drugima je možda najpozitivniji primjer kognitivnog otklona koji se može dogoditi u interferenciji s drugom osobom. Ondje gdje empatija ima fundament za svoje postojanje, tu nikako nitko ne bi trebao ostati indiferentan, jer ako empatija postoji, ne treba je ignorirati. Ukoliko postoji iskrena empatija, vrlo lako može doći do rezonancije između aktera koji je osjeća prema drugom akteru i tog istog drugog aktera. Prvi akter se suosjeća s drugim te mu želi pružiti ono što mu je potrebno, bilo da je to utjeha, savjet ili neko materijalno dobro koje mu nedostaje. Drugi akter osjeća zahvalnost i sreću zbog toga, a prvog aktera upravo to veseli. Oboje su na kraju sretni i vole što je nastao taj uzajamni efekt suosjećanja i razumijevanja.
Može se vrlo lako zaključiti da interferencija i rezonancija kao i sve drugo u životu mogu imati i pozitivan, ali i negativan predznak. Ukoliko je predznak pozitivan, onda se nije loše prepustiti interferenciji koja može dovest do rezonancije, a ukoliko je negativan, onda je dovoljno biti i ostati indiferentan.
Ellie Leoni