Dugo sam, zaista dugo smatrala R. prijateljicom koja me prihvaća takvu kakva jesam, moj izgled i nastup, stav i osobnost. Čak me uspjela uvjeriti u svoje dobre namjere a onda se iznenada počela izdavati, korak po korak. Osjetila sam da je dotakla gornju granicu svog trpljenja i više nije mogla tajiti nezadovoljstvo i svoju istinsku narav. Svaki moj uspjeh ju je bolio jer nije imala dovoljno snage da ga prihvati i pokrene promjene kod sebe.
U njenoj sam blizini osjećala jasno crpljenje energije, svaki put nakon susreta osjećala sam se pomalo tužno i prazno. Svaka druga joj je bila: „Ma boli me briga. Ma neda mi se. Ja ću isp****t na živce, dobit ću slom živaca. „ Svaka takva primjedba zaista je produbljivala njeno loše stanje i postajala dio njene svakodnevice. Nije si dala pomoći, tonula je sve dublje.
Imala je malo razloga da me ne voli, kad bolje sagledam naš odnos, nije ih iz moje perspektive imala uopće, no ona ih je uspjela naći barem desetak.
Za razliku od nje, ja volim i dalje njenu neurednu frizuru i nenašminkani, zapušteni obraz, mrki pogled, čak i stisnute usne u crtu, na koje me mama uvijek upozoravala, da su znak ćmurljive, nesretne i pakosne osobe. Prihvaćam i njene neumjesne komentare, trpim njene frustracije zbog nezadovoljstva životom, vjerujem da je naprosto duboko nesretna. Nažalost, uza sve napore, nisam ju uspjela dugo držati nasmijanom i zadovoljnom ni pokrenuti njene uspavane mehanizme. Zato sam morala napraviti odmak od nje i našeg prijateljstva, dok se „ne posloži“ sama, radi sebe.
Dok sam studirala, takvih R. je bilo puno, previše za moju osjetljivu dob. Jednu od njih, kojoj je najradosniji hobby bio kleveta, pozvala sam čak na kavu, da mi razjasni što ju konkretno muči. Prvo se nećkala, izvlačila no naposljetku je pristala i priznala mi, skrušeno, da me ne voli jer sam bolja od nje. Smetalo ju je što njen tadašnji dečko razmišlja i govori o meni i uvijek je imala utisak da imam i dobivam sve što poželim, htjela – ne htjela. Treća R. na sve moguće načine pokušavala me spustiti, dok smo sjedile u istom ženskom društvu. Uvijek sam odgovarala osmijehom i najzad je priznala, kad smo ostale nasamo. „ Kad bih barem ja bila kao ti, ti si toliko bolja od mene.“
Da ne zamaram pričama koje bi ponekoj duši mogle ličiti na samohvalu i egoizam, tu ću stati. Mogla bih reći, briga me za sve R. ovog svijeta koje imaju problem same sa sobom no tada bih nalikovala drugim ženama, koje ih ne pokušavaju opravdati, razumjeti, ohrabriti po tko zna koji put, sebi i vama pojasniti, zašto su i odakle, toliko nesretne.
Dok smo mlade, vrlo mlade, zavist je poput mača, njom još uvijek spretno manipuliramo no kad uđemo u odraslu, zreliju dob, ona neminovno postaje mač sa dvije oštrice. Jedna je uperena prema neprijatelju, druga prema nama, osvećuje nam se za svu negativnost i urezuje nam vidljive bore, na tijelu i u duši. Roditeljstvo i bračne obaveze nas mijenjaju, kao osobe i izvana, imamo sve manje vremena i volje za druženje i sređivanje a činjenica da nas veže tinta na papiru i prsten nekako našu bračnu investiciju čini sigurnim pothvatom za budućnost, no ipak, stvari nisu baš tako jednostavne. Nedavno je američka latino ljepotica Eva Mendes javnosti otkrila kako čuva svog voljenog muškarca i navela jedan od vrlo bitnih razloga za razvode na američkom tlu: "Nikada ne nosim trenirke. Dame, znajte su trenirke razlog broj jedan u Americi kada su u pitanju razvodi“. Njena poruka dočekana je na nož i shvaćena banalno no promotrite li izgled prosječne Amerikanke te uzmete u obzir da i u našim krajevima, 80% žena dolazi po svoju djecu odjeveno u trenirke i tajice te u tom outfitu obavlja shopping a vlasnice su po dvadesetak kilograma viška te neuredne pojave, čini se da Evin sud nije daleko od istine.
Trenirke, tajice, za doručak, ručak i večeru, servirane na sve moguće načine, učestali su izbor mnogih domaćica i to na nesreću, onih korpulentnijih. To naravno ne znači da nisu praktične za rad u domu i slobodne, sportske aktivnosti no upućuje na činjenicu, da muškarci, kao ljubitelji i štovatelji estetike, nerijetko od ovog prizora pogled skreću u stranu i traže sočniji, novi izvor zabave. Zasićeni neuglednim prizorom u domu, okreću se atraktivnijim primjercima ženskog spola, što pogađate, otvara put u sukobe i postaje jedan od razloga za razvod.
Moja prijateljica vječno se bunila kad bi supruga zatekla kako gleda obnažene dame na TV ili internetu. Rekla bi, sexa nema, on me izbjegava a onamo ovisan o tome. Tko je tu lud? Pokušala sam joj diskretno pojasniti da je sama krivac za svoje stanje. Za vrijeme trudnoće zaradila je dvadeset kilograma viška i nije se trudila skinuti ih, opravdavajući se kako će ionako raditi na drugom djetetu pa čemu se preznojavati na spravama. Stiglo je drugo dijete, ona je zadržala svoje kilograme, dodala nove, umjesto dnevne odjeće odabrala trenirke i tajice, kako bi se u njima mogla ugodno širiti, ponovno se opravdavajući kako ju suprug ima voljeti i takvu, jer tko je on da joj na nos natovaruje izgled. Uostalom i on ima sto kilograma i gura „trbušinu“ ispred sebe, a ja to moram gledati, opravdavala se.
Neće, rekoh joj, kopaš si jamu. Moraš raditi na sebi, koliko možeš. Prošla su ona vremena kad se žena osjećala zaštićenom, kad pretci nisu imali doticaj sa pornografijom, štivima i snimkama iste tematike, kad nije bilo lijepih žena na izvoz. Prošla su vremena kad se žena osjećala zaštićenom u braku. Sad su druga vremena koja traže stalno dokazivanje i namjeravaš li ga zadržati, potrudi se biti najbolja verzija sebe. Čak i da ti ne pođe za rukom, barem ćeš imati satisfakciju i čistu savjest, da si ti dala sve od sebe.
Rekoh joj i da proširi vidike, da popričaju o njegovim sirovim strastima, pronađu neko rješenje a ona se čudila mojoj otvorenosti, sablažnjavala na strip barove i filmove erotskih i porno sadržaja.
- Ti si luda, ja nikad ne bih dozvolila svome B. ni da fotografira druge žene, čak ni da nam je to posao. Pa da satima radi na fotografiji, obrađuje ju i divi se drugima. Pa nisam pala s kruške!
Nisam joj mogla objasniti da je to posao kao i svaki drugi i da se osjećam dovoljno samouvjerena za takve pothvate.
Pošla je na dijetu koja nije imala uspjeha jer je svaki tjedan oštrog odricanja vikendom kvarila burekom ili čevapima, masnim obrokom kod mame, litrama Cole. Pošla je na skupe masaže i razbijanje celulita, patila se razbijanjem masnih naslaga no poriv za slasticama bio je uvijek jači od njenog karaktera. Dohvatila se kista i uljepšala lice bojama, čak vrlo uspješno no ubrzo odustala, opravdavajući se kako nema vremena trackati se svaki dan uz dvoje djece ( a majci bi ih redovno uvalila na čuvanje i naručila pospremanje!) Nije joj se dalo kuhati zdrave obroke, na meniju je redovno bila pizza ili nešto drugo od fast fooda iz dostave. Ošišala je kosu, jer joj se nije dalo redovno šamponirati ni praviti frizure. Tako neuglednoj više joj nije bilo ni do sexa jer se nije osjećala ugodno u svojoj koži i stidila se figure.
Svoju kilažu opravdavala je disbalansom hormona, neposlušnom štitnjačom a ja sam znala da je sama odgovorna za svoj kaos. Posudila sam joj knjigu Louise Hay koju sam čitala još pred petnaest godina, bogatu savjetima, a ona je i mene i autoricu ismijala.
P. Je tako živjela dan po dan dok im u goste nije krenula mlađahna buduća šogorica, građe top modela, na kojoj je suprug pri svakoj posjeti ostavljao oči. Da nevolja bude gora, malena je izazivala, koketirajući. Pogađate, krenule su svađe oko njenog izgleda i nereda u kući, nekuhanja, izbjegavanja obaveza a suze su ju slomile. Suočila se s istinom koju je negirala čitavo vrijeme a cijelu situaciju morao je spašavati psihijatar.
Da se ne bi odužio ovaj tekst, vrteći se oko iste teme i sličnih primjera, možda bolje da ubacim sažetak i zaključak: Sve mi imamo krize, u nekoj fazi života, zbog posla kojim nismo zadovoljne, manjka novca, neispunjenih snova, okoline koja nas ne razumije, neuzvraćene ljubavi i sl. Nema žene koja barem jednom u životu ne želi dići ruke od sebe. Nekima taj period traje dulje, drugima kraće i uvjetovan je životnim turbulencijama, stresovima i krahovima.
Sve prolazimo kroz traume, manje ili veće, malaksamo povrijeđene i ponekad tužno promatramo odraz u ogledalu umrljan maskarom. Sve ponekad sjedimo na podu u suzama ili glavu uranjamo u jastuk krijući suze, osjećamo se ponekad nevoljene i volimo sažalijevati sebe i sve je to prirodno, dok nam ne postane navika kao disanje.
Moć naše obnove, dizanja i rasta ovisi samo o nama. Ne o suprugu, ne o ljubavniku, partneru, prijatelju ili drugoj osobi. U tome nam ne može puno pomoći ni dobronamjerna prijateljica a rijetko ćemo se domoći i kvalitetnog psihoterapeuta.
Naše bitke mi vodimo same i o nama ovisi hoćemo li iz njih izlaziti kao pobjednice ili gubitnice. Gubimo onog trenutka kad dignemo ruke od sebe i prestanemo se truditi, oko sebe, partnera i životnih situacija, kad se odreknemo strasti i najdražih hobija, povjerujemo u primjedbe i dozvolimo da nam ruše samopouzdanje. Gubimo kad više vjerujemo drugima, koji najčešće nisu dobronamjerni, nego sebi. Gubimo kad postanemo ovisne o tuđem mišljenju i odreknemo se sebe.
Gubimo kad tugu utapamo u alkoholu, opijatu ili oblaku dima te utonemo u kolotečinu. Gubimo kad se topimo u šećernim delicijama i kupamo u vlastitim frustracijama. Gubimo kad odbacujemo zanimljive poslovne prilike i nove susrete. Gubimo kad šećemo od jedne do druge muške ruke. Gubimo kad se mirimo s prosječnim i ispod prosječnim izgledom koji je nekad bio zavodljivi, vampy style. Gubimo kad se predamo, damo uvjeriti da smo takve kakve jesmo, dobre i poželjne i kad zaboravljamo da uvijek postoji bolje.
Gubimo kad se svjesno izlažemo sažaljenju i ismijavanju, opravdavajući se kako nas nije briga za druge a onda satima razmišljamo o tuđim mislima i porukama. Gubimo kad svjesno odabiremo nerad i nemar na sebi a svoje nezadovoljstvo i frustracije liječimo na uspješnijima od sebe. Gubimo kad se svjesno predajemo niskim porivima, neplanskom trošenju, hejtu i kaosu umjesto borbe.
Nitko nam nije kriv ako smo promašili život i donijeli krive odluke. Nitko nam nije kriv ako smo se svjesno izvrgli nekom obliku dominacije i manipulacije. Nije nam nitko kriv ako iste situacije opravdavamo slabošću, iz ljubavi, manjka karaktera ili se prejako bacamo u sve, za druge a najmanje mislimo na sebe. Nitko nam nije kriv ako smo krivo posložili prioritete.
Nitko nam nije kriv što smo bez razuma ulijetali u nesigurne, rizične situacije i što nismo sebe imali pod kontrolom. Je li nas netko tjerao da biramo loše društvo i zadržavamo se u njemu? Svijet je satkan od uzročno – posljedičnih veza a čak i naš izgled i zdravstveno stanje često su odraz nekulture i neljubavi prema našem biću. Izuzetaka ima, kada smo manje sami odgovorni za vlastiti manjak sreće ali o njima u nekom drugom članku.
Ovaj želi podsjetiti da smo sami odgovorni za sebe, druge, ljubav i dobre međuljudske odnose. Dobar balans spašava sve. To je u stvari željela reći i poručiti i Eva Mendes. Ne moraš nužno nositi haljinu svaki dan niti se „trackati“ ali da bi partneru i okolini ostala zanimljiva i bila prihvaćena, željena, moraš više držati do sebe, više cijeniti i sebe i druge.