Što smo dalje od Boga, od Svijetla, ne vidimo sebe, ni druge, ni Život. Bojimo se sebe, bojimo se drugih, bojimo se Boga i Njegove kazne. Zato je potrebno da nas On prvi ljubi. I kaže sv. Ivan u svojoj poslanici: „U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego - on je ljubio nas…“. On je prvi ljubio! On je uporan. On ne odustaje. On je strpljiv!
Više puta i na više načina Bog je progovarao po prorocima, i htio čovjeku pokazati Njegovu blizinu, i dati mu mir i radost života, već ovdje na zemlji. Čovjek ne pristaje. Ali Bog postaje čovjekom. Bog je s nama. Najbliže. Ali tu se očituje čovjekovo sljepilo. Daješ mu dobro, ljubiš ga, pozivaš ga – a on ne želi nego odbija. I događa se križ. Davno. Prije 2000 godina. Isti čovjek. Isti čežnja. Isti strah. Kao danas. I čovjek čini svoj najveći grijeh. Ubija Boga, Bogočovjeka, Isusa Krista. Onoga koji mu je došao donijeti mir i radost života. Je li moguće da smo tako slijepi?
Ali Otac ne odustaje. Isus ne odustaje. On opet ljubi. Onda kad smo ga razapeli, kad smo sagriješili, kad smo učinili i najveći grijeh – ubili Boga, On ne odustaje. On ljubi. On uzima moj grijeh - križ - i tad najviše ljubi. Kad sam u najvećem grijehu On me najviše ljubi jer mi je ljubav tad najpotrebnija. Samo me ona može izvući iz grijeha. Samo mi ona može otvorit srce. Samo me ona može promijenit. Ni moraliziranje, ni kritika, ni strah od kazne me ne može promijenit. Samo ljubav. Bogu je prigoda čak i moj grijeh da mi pokaže ljubav. I da me ta ljubav izvuče iz ropstva, i otvori novu perspektivu, obasja srce. Moj grijeh, moj križ na kojega sam ga razapeo, me spasio. Postao je spasonosan. Spoznao sam ljubav koja ne odustaje od mene.
Svaki put kad si daleko od Boga, u grijehu, On želi uzeti tvoj grijeh i ljubiti preko njega. Da shvatiš da to nije put. Da postoji nešto puno bolje. Da to nije život. Da to nije punina, da to nema perspektivu. Tek kad spoznaš takvu Isusovu ljubav, borit ćeš se protiv grijeha. Znat ćeš što je grijeh. Izići ćeš iz njega. U radost života. Zato nemoj vjerovati sebi, ni svom srcu, već Njemu. Jer ti želi dobro!
Poveznica iz Riječi Božje: Prva Poslanica Korinćanima (1 Kor 1, 17 – 31)
Jer ne posla me Krist krstiti, nego navješćivati evanđelje, i to ne mudrošću besjede, da se ne obeskrijepi križ Kristov. Uistinu, besjeda o križu ludost je onima koji propadaju, a nama spašenicima sila je Božja. Ta pisano je: Upropastit ću mudrost mudrih, i odbacit ću umnost umnih. Gdje je mudrac? Gdje je književnik? Gdje je istraživač ovoga svijeta? Zar ne izludi Bog mudrost svijeta? Doista, kad svijet u mudrosti Božjoj Boga ne upozna mudrošću, svidjelo se Bogu ludošću propovijedanja spasiti vjernike. Jer i Židovi znake ištu i Grci mudrost traže, a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak - i Židovima i Grcima - Krista, Božju snagu i Božju mudrost. Jer ludo Božje mudrije je od ljudi i slabo Božje jače je od ljudi. Ta gledajte, braćo, sebe, pozvane: nema mnogo mudrih po tijelu, nema mnogo snažnih, nema mnogo plemenitih. Nego lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest, da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom. Od njega je da vi jeste u Kristu Isusu, koji nama posta mudrost od Boga, i pravednost, i posvećenje, i otkupljenje, da bude kako je pisano: Tko se hvali, u Gospodu neka se hvali.
Prijedlog za čitanje – knjiga tjedna
Johannes B. Brantschen,'Bog je veći od našeg srca', Školska knjiga - Globus