Gdje je puklo? Na prethodnom tekstu kojeg sam pisao za Portal Oko. On je, naime, slikar amater, a povrijedila su ga neka moja stajališta jer je mislio da samo o njemu govorim. Kao da se u Dubrovniku svatko ne bavi slikarstvom i kao da se bilo tko nije mogao naljutiti. Upravo me podrška amaterskih slikara najviše iznenadila, a njima kao zahvalu, pišem ovaj tekst u kojemu želim dopuniti započeta razmišljanja, odnosno reći ono što sam propustio u prethodnom tekstu. Stoga, evo redom:
1.Prije svega bih apostrofirao osnovnu premisu mojeg razumijevanja umjetnosti – nije problem u tome što netko nije završio likovnu akademiju, problem je kada amater nema znanja o osnovama slikarskog posla, tehničke vještine, ne razumije perspektivu, kompoziciju, komplementarnost boja, proporcije, volumen, sve ono što visoka likovna naobrazba podrazumijeva. Dakle, problem je neznanje koje bi se moglo nadomjestiti akademskom edukacijom, a ne manjak uokvirene diplome na zidu. Niti Ivo Dulčić nije diplomirao, a danas ga se smatra jednim od najvažnijih hrvatskih slikara (što npr. eksplicitno tvrdi dr. sc. Željka Čorak u jednom svome radu).
2.Kada završimo svoje studije, osim alata kojeg smo primili naobrazbom, nemamo nikakve rezultate iza sebe. Napredovanje je uvjetovano znatiželjom ili samoprijegorom, ali tvrdim da su u umjetnosti kao i u svakom drugom poslu potrebne dvije vrlo važne stvari – talent (Božanska iskra, nadahnuće) i naporan rad (što je često isticao Picasso), pri čemu upravo rad može kompenzirati mnogo, mnogo toga. Nekad su jednako dobri i neformalni kanali, kao što je učenje uz nekog umjetnika. O tome svjedoče likovnjaci poput Miša Baričevića, Jagode Lasić, Nina Dubčića, Lorena Ligoria, od kojih sam nekima i sam priređivao izložbe. Iz istih razloga umjetnici sa završenom likovnom akademijom koji ne rade, koji ne traže, koji se ne usavršavaju, koji ne izlažu i ne natječu se s drugima, nego smatraju kako su Bogom dani i kako umjetnost s njima započinje, nemaju nikakve rezultate, a posljedično ni vrijednost. I kako onda netko može za sebe tražiti sve, a društvu nema ponuditi ništa?
3.Nisam naglasio vrijednost amaterizma u umjetnosti pa to činim sada. Određeni tipovi umjetnosti ne bi bili mogući bez amaterizma, moderna umjetnost rođena je iz kistova amatera, slikarstvo u Dubrovniku u 20. stoljeću nosili su amateri koji su, uz spomenutog Dulčića, Đura Pulitiku, Milovana Stanića, Ignjata Joba (na kojemu počiva južnohrvatski ekspresionizam) i drugih, talentom i napornim radom oblikovali likovnu stvarnost kakvu poznajemo.
4.Ne promatram likovni amaterizam isključivo kroz ekonomsku prizmu, ali to je jedna od usporedbi koje koristim, a koje ljudima najjače odjeknu u ušima. Manji je problem što amater prodaje svoje slike, veći je što ih netko kupuje bez kritičkog odmaka. Najveći je, pak, što se natrpavanjem vizualnog prostora svime i svačim, gubi svijest o likovnoj vrijednosti (kvaliteti). To je ono što kritiziram. Ako desetak puta kažemo kako je nečiji kič izvrstan, jedanaesti put će nam povjerovati, a upravo se tom metodom služe oni koji pokušavaju relativizirati vrijednost likovnog djela i umanjiti važnost likovne naobrazbe, kako bi se baš svi mogli utrpati pod šator Umjetnosti.
5.Likovno stvaralaštvo često je i terapijska metoda, iako o tome nisam govorio do sada. Takav vid pristajanja uz nju nipošto ne odbacujem, nego punim srcem podržavam. Ona, međutim, nema tendenciju svrstavanja u redove onih čiji je to osnovni poziv, pojednostavljeno rečeno, profesionalaca. Likovna umjetnost kao predmet u osnovnim školama također nije u mojemu užem fokusu, iako je smatram neizmjerno važnom za vizualnu pismenost društva. Neukus koji vlada javnim prostorom možda bi bio manji da su djeca imala tjedno dva sata likovnog umjesto jedan.
Ne ponižavam amaterizam, nego ne podnosim prodavanje „muda za bubrege“. Svatko ima pravo raditi što god želi, ali nametljivost (uvjeravanje kako je dobro nešto što nije) je određena vrsta nasilja kojoj se ne treba uklanjati jer agresivac upravo s time računa. Svako, a osobito javno iznošenje vlastitog stava nosi odgovornost, raznovrsne posljedice. Mene je stajalo društva dragog čovjeka čiju sam prisutnost i priče neizmjerno volio, ali nam je obojici ista stvar – umjetnost – bila previše važna da bismo mogli popustiti u svojim stavovima. Tako to nekako ide... Sljedećeg puta namjeravam pisati o glupostima koje pišu likovni kritičari u svojim tekstovima. Moram se pripremiti na novi gubitak prijatelja.
Marin Ivanović