Tome su dva uzroka – likovni kritičari i novinari. Nije problem samo u tome što su neki kritičari skloni hvaliti svakoga koji im plati, nego što tekst zapisan u katalogu predstavlja povijesni dokument koji sasvim neobjektivno govori o trenutnoj likovnoj situaciji. Jedan od najpoznatijih likovnih kritičara u Hrvatskoj vrlo je lakonski konstatirao da on „ima puno djece i mora od nečega živjeti“. Tome treba pridodati površnost onih koji rade u medijima (nerijetko također amatera novinarskog posla) koji potpuno neselektivno propuštaju svaku informaciju koja im se servira. Ako toj informaciji umjesto „copy-paste“ metode posvete barem jednu minutu svoga vremena, onda to nije radi kritičkog odmaka, nego u svrhu poljepšavanja ionako nakićene i pretenciozne pohvale o slikaru amateru.
Zbunjenost čitatelja (konzumenta medijskog prostora) time je veća jer on, sasvim opravdano, očekuje da je informacija filtrirana od strane nekog likovnog kritičara i novinara pa tako „nabijena, natresena i preobilna“ ujedno i istinita! Ljudi se redovito srame pitati likovnog kritičara detalje o nečijem radu jer smatraju da bi, s obzirom na sve dostupne informacije, sami trebali znati sve što ih zanima. To sam osobno mnogo puta doživio, iako i dalje najviše volim kad ljudi pitaju zato što ih nešto iskreno zanima ili zato što žele nešto za sebe kupiti pa traže mišljenje drugačije od onoga „meni se to sviđa“. Ta je, tako česta rečenica, upotpunjena dodatkom „ja Vam se baš ne razmijem u umjetnost“, zapravo pokazatelj kako opća publika najčešće niti ne traži u slikarstvu ništa više od toga sviđa li im se neko likovno djelo. Ne zanima ih evolucija slikarstva koja u najvećoj mjeri određuje kontekst bilo koje slike ili skulpture koju sada možemo naći u Dubrovniku, ne zanima ih vještina kojom se određuje vrijednost djela moderne umjetnosti, a redovito misle da je originalnost (inovacija) u umjetnosti jednako važna kao u tehnologiji.
Nije čudno da su dubrovačke kuće pune kiča, amaterskih slika, bezvrijednih obrtnina i kojekakvih drugih tričarija – onaj tko kupuje, najčešće se ni s kim ne savjetuje, a valjda je samo po sebi jasno da ekonomist ili pomorac ne mogu imati ista znanja o likovnosti kao povjesničar umjetnosti ili akademski slikar. Nedavno sam bio u jednoj privatnoj zbirci što je ostala nakon pokojnog kapetana koji je kupovao sve i svašta. Broj slika i drugih predmeta (satova, vaza, namještaja) je zapanjujući, ali vrijednost svega toga je vrlo mala. Taj je čovjek za života potrošio brdo novca na historiscistički namještaj (znači, ne stari namještaj, nego onaj koji samo tako izgleda), slike svojih prijatelja amatera, među kojima tek njih nekoliko imaju i likovnu i tržišnu vrijednost. Sada je sve to naslijedio njegov sin i, da pojednostavim, razočaran je kako među svim tim „blagom“ nema ni pet vrijednih slika. Da je njegov otac kojim slučajem tražio savjet od bilo kojeg tadašnjeg dubrovačkog povjesničara umjetnosti (1970-ih i 1980-ih godina), bio bi kupovao Dulčićeve, Vojvodićeve, Stanićeve ili Masline slike, a u to su se vrijeme Medovićeva i Bukovčeva ulja još mogla naći po niskim cijenama. Dakle, prevarila ga je vlastita tašina i njegovi prijatelji amaterski slikari.
Najvažnije je razumjeti kako likovna vrijednost umjetnine (kvaliteta) nije isto što i njena tržišna vrijednost (cijena), iako nam se vrlo često te dvije stvari prodaju pod isto pa slikari amateri među sobom uspostavljaju hijerarhiju kvalitete upravo po ključu tko više i po većoj cijeni prodaje svoje slike.
Iako bih o ovoj temi imao još mnogo toga za reći, a mnoge od prethodnih navoda i detaljno obrazložiti, ne želim zamarati čitatelja pa ću zaključiti sljedeće: isto kao što se travar teško može usporediti s liječnikom specijalistom (osim po tome što nam se metoda jednoga više „sviđa“), tako se i slikar amater teško može poistovjetiti s profesionalnim umjetnikom. Razlog tome je jasan.
Jedan se čitavog života bavio nekim drugim poslom, nakon čega mu se slikanje učinilo baš zgodnim način kako „ubiti vrijeme“, dok je profesionalac išao od početka težim putem i samo u tome smjeru – srednja umjetnička škola ili gimnazija, akademija likovnih umjetnosti (studiranje tehnika, crtanje po modelu dok ti ruke ne otpadnu, svladavanje volumena i prostora) te cjeloživotni rad, sumnja u svoj napredak i konstantno usavršavanje. Relativiziranje stvari, svođenje svega i svakoga pod isti nazivnik, danas je jednako prisutno u vrednovanju umjetnosti kao i u svim drugim segmentima društva. Čovjek je danas zaboravio misliti, ulijenio se. Iz takvog defenzivnog stava ne može proizaći nikakav društveni, a što je još važnije, osobni duhovni napredak.