Upravo je pjesmom Do nebesa nek' se ori i započela komemoracija kojoj su nazočili predstavnici Grada Dubrovnika, Dubrovačko-neretvanske županije, Udruge Daksa, predstavnici crkvenih vlasti i obitelji ubijenih.
Kako je prilikom komemoracije istaknuto, vjera baca svijetlo na sve tamne strane pa i na žrtve Dakse.
„Pitamo se ovdje nad grobištem kako i zašto su pogubljene ove žrtve, pitanje je na koje ne znamo dogovor ali ga možemo odgonetnuti. Partizani su redovito prije osvajanja nekog mjesta imali popis, crnu listu narodnih neprijatelja koji su bili uglavnom utjecajni ljudi, koji bi mogli biti opasnost za komunističku vlast. Posebno oni koji bi se mogli protiviti komunističkoj ideologiji. Takve se prvih dana likvidiralo. Bez suda, bez obrane, neka nestanu i neka ne budu zapreka režimu. To se dogodilo u Dubrovniku“, istaknuto je prilikom komemoracije.
„U sedam dana od osvajanja pozatvarano je 50 poštenih Dubrovčana i bez suda prebačeno na Daksu. Sve ostale rasprave oko krivnje napisane su nakon smaknuća i objavljene naknadno. Spomenik je ovim žrtvama podignut 1994. I od tada je Daksa uistinu postala simbol stradanja Dubrovčana i taj barbarski čin Komunističke partije Hrvatske uistinu je zločin i po međunardnom i domaćem pravu. Bezbožna ideologija nije priznala pravo drugoga, i za ovaj zločin nitko nije odgovarao, a vjerojatno niti neće“, izrečeno je ovom prilikom.
Prema izjavama svjedoka Vinka Filičića, zatvoreni su se ispovjedili još u zatvoru u Karmenu, prije nego što su prebačeni na otok Daksu. Među njima je bilo sedam svečenika, koji su svi čekali svoju sudbinu. Tišinu je razbio fra Marijan Blažić riječima „Mi smo nevini, ako je volja Božja ne možemo se protiviti, a vama koji ostajete želim napredak“.
Riječ je o manjem dijelu od danas poimence poznatih 697 žrtava (369 civila i 327 ratnih zarobljenika) s dubrovačkog područja koje su jugokomunisti pobili nakon "oslobođenja" 1944. godine. Međutim, kao pojedinačno najveće stratište i grobište, Daksa je postala simbol komunističkog terora nad stanovništvom dubrovačkog kraja.
Veća grupa uhićenih je prevezena na otok u noći s 23. na 24. listopada 1944. godine, i smještena u staroj samostanskoj crkvi. Potom su jedan po jedan izvođeni "u šetnju", svlačeni, mučeni i ubijani. Pretežni dio pobijenih ubijen je hicima iz oružja kalibra 9 mm (pištoljski kalibar) u potiljak; svi su bili bosi i bez odjeće. Županijsko državno odvjetništvo u Dubrovniku otvorilo je 2004. godine istragu povodom ovih događaja te su saslušani razni svjedoci. Navodno nisu utvrđeni sudionici tog ratnog zločina protiv civilnog pučanstva.
Nikša Grljević/PortalOko.hr
Nikša Grljević/PortalOko.hr
Nikša Grljević/PortalOko.hr
Nikša Grljević/PortalOko.hr
Nikša Grljević/PortalOko.hr
Nikša Grljević/PortalOko.hr
Nikša Grljević/PortalOko.hr
Nikša Grljević/PortalOko.hr
Nikša Grljević/PortalOko.hr
Nikša Grljević/PortalOko.hr
Nikša Grljević/PortalOko.hr
Nikša Grljević/PortalOko.hr
Nikša Grljević/PortalOko.hr
Nikša Grljević/PortalOko.hr
Nikša Grljević/PortalOko.hr
Nikša Grljević/PortalOko.hr
Nikša Grljević/PortalOko.hr
Nikša Grljević/PortalOko.hr
Nikša Grljević/PortalOko.hr
Nikša Grljević/PortalOko.hr
Nikša Grljević/PortalOko.hr
Nikša Grljević/PortalOko.hr
Nikša Grljević/PortalOko.hr
Nikša Grljević/PortalOko.hr
Nikša Grljević/PortalOko.hr
Nikša Grljević/PortalOko.hr
Nikša Grljević/PortalOko.hr
Nikša Grljević/PortalOko.hr
Nikša Grljević/PortalOko.hr
Nikša Grljević/PortalOko.hr
Nikša Grljević/PortalOko.hr
Nikša Grljević/PortalOko.hr
Nikša Grljević/PortalOko.hr
Nikša Grljević/PortalOko.hr
Nikša Grljević/PortalOko.hr
Nikša Grljević/PortalOko.hr
Nikša Grljević/PortalOko.hr
Nikša Grljević/PortalOko.hr